Piše: Duško Kovačević
Gledam nešto Zorana Lazovića prije nekoliko dana u razgovoru sa novinarima, posle svjedočenja na sudu. Bogami bješe utanjio, iako se razmetao poslovicama i napjevima o hrabrosti i strahu.
Ali, on stoji iza svojih riječi, konkretnim djelom, dakako, ako ustreba i u to ne treba sumnjati. Zoran je čvrst čovjek, satkan od jednog komada, kako se to kaže za predstavnike stare škole bezbjednosti, ili Udbe.
Kada kažem “utanjio”, ne mislim na izliv ili nagovještaj kukavičluka, uzmicanja ili čak približavanja drugoj strani, ne. Uvijek postoji jedan dio moći u aparatu koji preživljava i seli se iz režima u režim, ne gubeći ni najmanje od svog uticaja i bogatstva. Mislim da Zoran nije sklon takvim transferima i čini mi se da će prije poginuti nego uraditi nešto što lično smatra za poniženje.
Opet, da li je poniženje na pomen Mila Đukanovića podići se sa stolice i prekrstiti kao da je izgovoreno ime sv. Vasilija Ostroškog, a što je Lazović obredno radio u gradskim lokalima po svjedočenju nekih ljudi? Pretjerana lojalnost uvijek u sebi nosi nešto snishodljivo i karakterno erozivno.
Kako god uzeli, Zoran je bio ultimativno moćan čovjek, neka modernija verzija posleratnog Sava Joksimovića, i od obojice su se bojali do košmara. Čak se i jedan nemilosrdni, pečatni i takođe svemoćni direktor policije patološki plašio od Zorana, kao od đavola!
Bilo je tu dosta racionalnih razloga koji su sa pravom pokretali strah i Lazović je bukvalno bio gospodar sudbina na kompletnom teritoriju ove privatne države koju je i on stvarao u jednom dobrom i tamnom dijelu, u toj škrinji ništenja gdje stanuju te surove likvidacije i gdje se dodiruju mafija, država i crnoberzijanstvo svih rodova. A, opet, tu osjenčenu i levijatansku dimeziju stvarnosti – ima svaka država, ako to može biti neki alibi i opravdanje? Zoran se bavio “onim poslovima”, kako je svojevremeno generalni sekretar Kominterne Dimitrov nazvao obavještene poslove u razgovoru sa Josipom Kopiničem.
S druge strane – još uvijek je vitalna i destruktivna ta naša kolektivna usplahirenost od “službe” koja nadzire, kontroliše, upravlja, ucjenjuje, ubija – ali i štiti, gura i uspinje te uz društvene ljestve blagostanja, i to strahopoštovanje pred njom preživljava još od pomenutog Joksimovića. Sve je to u sebi nosio Zoran, kao hiroviti bogovi sa Olimpa, koji te u jednom trenu gađu munjom a u drugom te zovu za raskošnom trpezom. Nije mali broj ljudi, iz svih sfera društva i idelogije, koji ga opisuju najljepšim riječima, kao požrtvovanog i besprekornog prijatelja.
Jedan moj dobar drug iz famozne službe, koji nakon 1997. prešao na Momirovu (srpsku) stranu i zauvijek se razišao sa Lazovićem i njegovom ekipom, desetak godina kasnije dospijeva u težak problem kada i oni, njemu najbliži, prave distancu i uzmiču. Iako se nisu čuli ni vidjeli “more” vremena, Lazović ga zove i nudi mu se na pomoć a da ne traži ništa zauzvrat, krajnje drugarski i ljudski. Ovaj mu to pamti i danas. Kao što rekoh, mnogo je i takvih primjera.
Upravo u tom dvoznačju, između straha i zahvalnosti, između prijetnje i dobročinstva – rađa se kult i totem, da parafraziram jednu divnu misao najvećeg socijologa religije Mirčea Elijade. I, eto, šta je vrijeme koje teče i šta je politika, kada jedan tako vanredno opasan i omnipotentan čovjek djeluje bespomoćan i slabašan pred jednim za njega žutokljuncem i fićfirićem iz politike, ne znajući šta nosi dan a šta noć. Koliko je tek politika moćna alatka. Istinski fanatici i opsenari su u politici, i ona nije samo interes i društvena poza.
