Mlada osoba sa dijabetesom tipa 1 koja insulin prima injekcijama ima pravo na senzor za kontinuirano praćenje glukoze o trošku Fonda za zdravstveno osiguranje (FZO) dok se školuje, a najkasnije do 26. godine, piše Pobjeda.
Kada završi školovanje, a ne koristi insulinsku pumpu, nema utvrđen invaliditet ili malignitet i nije trudna, senzor plaća iz svog džepa. Prema procjeni Udruženja „Dijabetes ekipa – DOB“, to je između 1.320 i 1.800 eura godišnje.
Zato je Udruženje 3. novembra pokrenulo peticiju „Senzor je PRAVO, ne PRIVILEGIJA“, kojom traži da pravo na senzor dobiju sve odrasle osobe sa dijabetesom tipa 1 kojima ga preporuči endokrinolog.
Do četvrtka u 17.45 peticiju je na platformi e-peticije Skupštine Crne Gore potpisalo preko 6000 građana, te Skupština sada može da je razmatra.
Ovo je druga peticija Udruženja za dvije godine. Nakon prve, pravo na senzor dobili su korisnici insulinskih pumpi. Od tada, kaže predsjednica Udruženja Lejla Martinović, razgovora o daljem proširenju prava nije bilo.
– U periodu između prve i ove peticije nijesmo imali sastanke niti smo dobijali odgovore od Fonda za zdravstveno osiguranje ili Ministarstva zdravlja u vezi s daljim proširenjem prava na senzore – kazala je Martinović za Pobjedu.
Udruženje, kako je dodala, u tom periodu nije ni podnosilo nove zahtjeve, već se bavilo edukacijom osoba sa dijabetesom i organizovanjem kampova. Sada očekuje da peticija, kao i prošli put, preraste u inicijativu o kojoj će raspravljati Odbor za zdravstvo, rad i socijalno staranje Skupštine Crne Gore.
– Od te rasprave očekujemo konkretan korak ka izmjeni Pravilnika, kako bi senzori bili dostupni svim osobama sa dijabetesom tipa 1 kojima ih ljekar preporuči – kaže Martinović.
Peticija je pokrenuta uoči Svjetskog dana borbe protiv dijabetesa, 14. novembra.
Senzor je mali uređaj koji se nosi na koži i tokom 24 sata mjeri nivo glukoze u potkožnom tkivu. Podatke šalje na telefon ili čitač, pa osoba sa dijabetesom vidi ne samo trenutnu vrijednost već i da li šećer raste ili pada. Bez senzora, šećer se mjeri ubodom u prst i trakom za glukometar.
Iz Udruženja navode da pacijenti bez senzora godišnje prosječno urade 2.190 uboda radi mjerenja glikemije i 1.460 uboda zbog davanja insulina, što je, kako kažu, značajan fizički i psihološki teret i povećava rizik od komplikacija.
Ko ima pravo
Ko ima pravo na senzor o trošku Fonda, propisano je članom 101 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala.
Pravilnikom je predviđeno da se aparati za kontinuirano mjerenje šećera odobravaju osiguranicima sa dijabetesom tipa 1 koji su na intenzivnoj terapiji injekcijama insulina do 18. godine, odnosno do završetka školovanja, a najkasnije do 26. godine. Isto pravo do tog uzrasta imaju i oboljeli od cistične fibroze na terapiji injekcijama insulina.
Bez obzira na godine, senzor mogu dobiti osobe sa dijabetesom tipa 1 koje koriste insulinsku pumpu. Mogu ga dobiti i oni na intenzivnoj terapiji injekcijama insulina koji imaju utvrđen invaliditet ili kojima je dijagnostikovan malignitet. Pravo imaju i žene na toj terapiji tokom trudnoće, porodiljskog odsustva i u periodu planiranja trudnoće, uz potvrdu ginekologa.
Van sistema ostaju odrasli koji insulin primaju u više dnevnih injekcija, a ne ispunjavaju nijedan od tih uslova.
– Osoba na intenzivnoj terapiji injekcijama insulina može zadržati pravo po osnovu školovanja do njegovog završetka, najkasnije do 26. godine. Ako se poslije 18. godine ne školuje ili završi školovanje, pravo po tom osnovu prestaje. Senzor može nastaviti da dobija preko Fonda ako ispunjava neki od uslova za koje nema starosnog ograničenja, na primjer ako koristi insulinsku pumpu – objašnjava Martinović.
Ni insulinska pumpa nije dostupna svakome. Pravilnik je odobrava pacijentima sa dijabetesom tipa 1 kod kojih se ni nakon 12 mjeseci intenzivne terapije insulinom nije postigla zadovoljavajuća regulacija šećera, onima sa ponavljanim hipoglikemijama, ranim komplikacijama ili pridruženim hroničnim bolestima, kao i ženama sa lošom regulacijom šećera u pripremi za trudnoću, u trudnoći i tokom dojenja.
Trake: do 100 mjesečno za odrasle
Odrasli koji senzor nemaju šećer mjere glukometrom. Pravilnik im daje pravo na 25 do 100 traka i isto toliko lanceta mjesečno. Djeca do 18 godina i korisnici insulinskih pumpi imaju pravo na do 200 traka mjesečno.
Ako se šećer mjeri šest puta dnevno, koliko proizlazi iz broja uboda koji navodi Udruženje, mjesečno je potrebno oko 180 traka. To je skoro dvostruko više od gornje granice koju Pravilnik predviđa za odrasle.
Oni koji pravo na senzor nemaju, a žele da ga koriste, kupuju ga sami. Prema cijenama kojima raspolaže Udruženje, dva senzora koštaju oko 110 do 150 eura mjesečno.
– Trajanje senzora zavisi od modela i kreće se od sedam do 15 dana, pa je kod modela koji kraće traju potrebno više od dva senzora mjesečno. Trošak može porasti i ako senzor prestane da radi prije isteka predviđenog roka, a zamjenu osoba mora da plati sama – kaže Martinović.
Što predlaže Udruženje
Udruženje ne traži senzor za svakoga bez uslova. Predlaže da pravo dobije svaka osoba sa potvrđenom dijagnozom dijabetesa tipa 1 kojoj ga preporuči specijalista endokrinolog, uključujući i one koji insulin primaju u više dnevnih injekcija.
– Smatramo da specijalista treba da procijeni medicinsku potrebu i preporuči pomagalo, a da Fond omogući ostvarivanje prava prema jasno utvrđenim pravilima – navodi Martinović.
Udruženje predlaže i da pacijenti prođu edukaciju o korišćenju senzora, tumačenju podataka i računanju ugljenih hidrata u obrocima. Traže i obaveznu procjenu nakon šest do devet mjeseci korišćenja, kako bi pacijent i ljekar zajedno pregledali podatke i dogovorili dalji plan.
Mehanizam kontrole već postoji u važećem Pravilniku, za odrasle koji pravo na senzor imaju. Evaluaciju sprovodi endokrinolog najmanje jednom u prva tri mjeseca, zatim nakon šest i 12 mjeseci, a potom jednom godišnje. Pravo na nastavak korišćenja se gubi ako se nakon šest mjeseci ne poveća vrijeme koje pacijent provede u ciljnom rasponu glukoze, ili ako se utvrdi da senzor nije nosio više od 80 odsto vremena.
Proširenje prava, dakle, ne bi zahtijevalo novi sistem kontrole, već primjenu postojećeg na veći broj pacijenata.
Nema novca
Prvu peticiju Udruženja, „Pravo na senzor – pravo na život“, potpisalo je, kako je Martinović navodila u martu 2024. godine, 6.327 građana. Tada je, prema njenim riječima koje je prenio Dan, na sjednici skupštinskog Odbora za zdravstvo saopšteno da u budžetu nema novca da senzore dobiju svi odrasli pacijenti.
Udruženje navodi da je, zahvaljujući toj peticiji, Pravilnik izmijenjen tako da su pravo na senzore dobili korisnici insulinskih pumpi.
– Ovo je važan korak naprijed, ali borba se nastavlja – poručivali su iz Udruženja prošlog novembra.
Koliko je odraslih – nema javnog podatka
Tačan broj odraslih kojih se tiče peticija nije javno poznat. Prema podacima Instituta za javno zdravlje (IJZ), u domovima zdravlja je tokom 2024. godine liječeno ukupno 28.104 osobe sa dijabetesom. Od toga je 2.281 osoba imala dijabetes tipa 1, 25.716 dijabetes tipa 2 i druge oblike bolesti, a 107 trudnica gestacijski dijabetes.
Broj od 2.281 obuhvata sve uzraste, pa se ne zna koliko je među njima odraslih, niti koliko ih je nakon izmjene Pravilnika ostvarilo pravo na senzor. Ni Udruženje, kako kaže, nema taj podatak, jer su za odgovor potrebni podaci razvrstani po uzrastu i evidencija Fonda o broju korisnika.
IJZ je prošle godine saopštio da Registar šećerne bolesti, koji se zasniva na prijavama ljekara koji postavljaju dijagnozu, obuhvata oko 90 odsto osoba koje se liječe od dijabetesa, uz prosječnu popunjenost podataka veću od 70 odsto.
Iz Instituta su tada naveli da se bilježi rast broja oboljelih među mladima, posebno uzrasta od 14 do 19 godina, i da kod mladih i dalje dominira dijabetes tipa 1. Broj oboljele djece mlađe od 14 godina je, prema ranijim podacima IJZ-a, visok, ali stabilan.
Ukupno, Crna Gora spada u zemlje sa visokom zastupljenošću dijabetesa. Prema procjenama Međunarodne dijabetološke federacije na koje se poziva IJZ, oko 50.000 građana starijih od 20 godina ima dijabetes, što je nacionalna prevalenca od približno 10,7 odsto, a oko 21.600 odraslih živi sa dijabetesom, a da to ne zna.
IJZ upozorava da bi prevalenca do 2045. godine mogla premašiti 14 odsto ako se trendovi ne promijene.
