KOMENTAR UREDNIKA POBJEDE NENADA ZEČEVIĆA
Ponovo slike koje smo mislili da su ostale u devedesetim: beskrajni redovi, višesatna čekanja, nervoza i poniženja pred šalterima „Limenke“. Umjesto reda i organizacije, građani Crne Gore suočeni su sa haosom koji im je država servirala povodom zamjene ličnih karata. Juče je istekao famozni dan D, a Podgorica je proteklih dana i nedjelja bila u opsadnom stanju, kao da smo u centralnoameričkim diktaturama ili nekom distopijskom filmu, a ne u zemlji kandidatu broj jedan za članstvo u EU. Nepregledni redovi ispred „Limenke“ i gužve, ipak mora se priznati, i u vrlo ažurnim bankama.
Najveće žrtve su građani, koji su po više sati čekali u redu kao u nekom ekstremnom sportu. I sve je, ponovo, svaljeno na njihova leđa. Njihova je krivica, jer su navodno bili neažurni i, kako reče MUP u svom saopštenju, ,,što su čekali pet godina“. Ali postoji veliko ALI. Država nije obezbijedila dodatne punktove, nije rasteretila procedure, niti uključila raspoložive službenike koji, kako primijetiše pojedinci, sjede po glavnim zgradama i upravama.
Nije uvela digitalne alate i podsjetnike, iako je ista ta država znala da u jednoj noći pošalje SMS poruke svima kada je trebalo prikupljati donacije. Danas, kada je trebalo obavijestiti građane da im lična karta ističe, država ćuti, a krivicu svaljuje na građane, jer su „čekali posljednji trenutak“.
Kada nema dovoljno punktova, kada se radi samo u jednoj smjeni, kada ljudi padaju u nesvijest od čekanja, svako podsjećanje na kazne zvuči cinično, kao hladna demonstracija moći.
Podaci koje je MUP sam objavio potvrđuju da je problem sistemski: u junu su bila 10.093 zahtjeva, u prvih 25 dana septembra 36.041, a samo 25. septembra i narednih dana po više od pet hiljada zahtjeva. Službenici su, nesporno, radili predano.
Ali kada se hiljade ljudi guraju u jedan dan, jasno je da država nije planirala, nije predvidjela, nije organizovala. Ovakav odnos prema građanima unosi nesigurnost i nepovjerenje.
Ako država ne može da upravlja osnovnim procesom izdavanja ličnih karata, kako će onda garantovati poštovanje drugih prava? Građani zaslužuju efikasan servis, a ne kaznu. Red, a ne haos. Poštovanje, a ne poniženja u redovima. Umjesto represije i prijetnji, potrebni su dodatni resursi, više punktova, produženo radno vrijeme i, prije svega, jasna i pravovremena komunikacija.
Ono što dodatno vrijeđa zdrav razum jeste i način na koji se građani tretiraju u ovom procesu. Poruka vlasti je jasna: ako ne dođeš na vrijeme, kaznićemo te, ako ti banka blokira račun, to je tvoja krivica; ako padneš u nesvijest u redu, sam si birao da čekaš. Kao da država nema nikakvu odgovornost za elementarnu organizaciju sopstvenog posla.
A gdje su alternativna rješenja? Zašto nijesu otvoreni dodatni punktovi u mjesnim zajednicama, poštama? Zašto se nije omogućila mobilna registracija za sve građane, a ne samo za bolesne i nepokretne? Zašto su šalterske sale i dalje „usko grlo“ jedne administracije koja se hvali digitalizacijom, ali koja i dalje funkcioniše kao u eri pečata i fascikli?
Još opasniji od gužvi jeste osjećaj nesigurnosti koji se širi društvom. Kada građanin ne zna da li će moći da podigne platu, da li će mu račun biti blokiran, da li će zbog isteka dokumenta ostati bez zdravstvenog osiguranja ili prava na penziju, to više nije pitanje lične karte, već pitanje elementarne sigurnosti života.
Time država šalje poruku da je spremna da kažnjava umjesto da rješava, da je represija važnija od servisa. U svemu ovome stradaju prvo stariji, bolesni, siromašni, oni koji nemaju veze ni poznanstva da „ubrzaju“ svoj red. Oni koji nijesu u mogućnosti da satima čekaju ispred zgrade MUP-a. I zato se mora postaviti pitanje: kome služi ovakav sistem? Sigurno ne građanima. On služi da pokaže moć administracije i da produži agoniju u kojoj su ljudi naviknuti da trpe.
Ali 2025. godine, u državi koja pretenduje da postane članica Evropske unije, ovakav odnos je nedopustiv. Ako Vlada i MUP ne pokažu hitnu spremnost da uz pomoć parlamenta produže rokove, otvore nove punktove, uvedu dodatne smjene i jasno komuniciraju sa građanima, onda šalju poruku da su spremni da svoje građane kazne, umjesto da ih zaštite. A država koja kažnjava one koji je hrane, svoje građane, rizikuje da izgubi njihovo povjerenje. A to je cijena koju nijedna vlast ne bi smjela sebi da dozvoli.
I na kraju, gdje su i što rade (pre)plaćeni narodni poslanici parlamenta u čijoj je nadležnosti produženje roka za izdavanje novih ličnih karata kroz izmjene zakona. Vide li kroz kakvu golgotu, stres i nervozu prolaze njihovi birači koji su ih upravo izabrali da bi rješavali njihove probleme. Ili nemaju kad od mahom beskorisnih putovanja i tvitova na mreži Iks, koje niko ne čita. Ovo je trenutno urgentnije, gospodo poslanici, aktivirajte se ili će vas stići otvorene liste.
