Miloš Karadaglić, nekadašnji otvoreni ili tihi pristalica režima Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista, dugo nije imao zamjerke na sistem vrijednosti koji je dotični režim proizvodio. Čak ni kada je taj sistem redovno nagrađivao poslušnost, prešućivao zločine, a iz kulture istjerivao svaku samosvojnost. Ćutao je.
Trinaestojulska nagrada, najviše državno priznanje, dodijeljena mu kada se vlast promijenila. On je nije odbio kada je saopšteno da je dobio, nego dan uoči svečanosti dodjele. Tajming nije slučajan, kao što nijesu ni motivi. Odbiti nagradu odmah po dobijanju jeste lični, autonomni čin. Odbiti je kad je ruka već ispružena, kad je sve već potvrđeno, to je politički gest.
Da budemo jasni: svaki čin odbijanja državne nagrade u Crnoj Gori, naročito kada dolazi iznutra, može imati simboličku težinu. Ali politički kontekst i ambicija da se odbijanjem postigne dodatni efekat — tajming, publika, medijska pažnja — kompromituju čistoću motiva.
Prava hrabrost se ogleda u tišini u trenutku kad svi viču, u odbijanju u trenutku kad svi prihvataju. Odbijanje pred kamerama, kad sve već kasni, više je koreografija nego svjedočanstvo savjesti.
Jer, ako je odbijanje nagrade izraz protesta prema onima koji nagradu dodjeljuju, onda se to mora učiniti bez kalkulacije. Ako je iz ličnog gnušanja, ono mora doći u trenutku kad se nagrada primi na znanje, ne kad se već broji minuta do uručenja.
Odbijanje nagrade može biti muško. Odbijanje nagrade može biti časno. Ali ne može biti selektivno. A navođenje “želja o sredstvima”, kao što je to učinio Karadagkic — gdje se implicira da bi sve bilo u redu samo da se nagrada drugačije raspodjeljuje — svodi čitavu stvar na smijuriju.
Ili je nagrada problem po sebi, ili nije. Ili je odbijanje stvar savjesti, ili je stvar taktike. A taktika, ma koliko vješta bila, rijetko ostavlja dojam dosljednosti.
