Novinar i publicista Manojlo Manjo Vukotić u intervjuu „Nedeljniku“ govorio je o istorijskoj ulozi Krsta Popovića koja je odredila njegov život.
“Krsto je čovjek kome sada pjesme pjevaju pripadnici novog – takozvanog komitskog pokreta, za koji natucaju da je u Crnoj Gori jak. Krsto je bio junak balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Učestvovao je, posle, u Božićnom ustanku, u januaru 1919, protiv takozvane srpske okupacije. Izbjegao je u bijeli svijet, a onda pokorno zamolio kralja Aleksandra da se vrati i da će mu vjerno služiti. Vratio se i dobio penziju. U Drugom svjetskom ratu Krsto Popović sarađuje sa Njemcima i Italijanima. Otvoreno. A sinovi mu u partizanima: Radovan je poginuo na Sutjesci, a Nikola postao general JNA i narodni heroj. A Krsta, komitu, oznovci su likvidirali u nekim hercegovačkim dubodolinama, marta 1947. godine”, rekao je on.
Vukotić se upitao kako je moguće da novonastali Crnogorci Popovića slave kao „oca nacije“ ako se zna da je on bio nacionalni izdajnik i da se uvijek pisao kao Srbin.
“Zašto novonastali Crnogorci pjevaju Krstu Zrnovu kao „ocu nacije“ i perjanici crnogorstva kada je bio nacionalni izdajnik a svuda se i uvijek svojeručno pisao kao Srbin?”, zapitao se on.
On je istakao tragičnu sudbinu unuka Kralja Nikole, princa Mihaila Petrovića kojeg i danas nepravedno zaboravljaju vlasti u Crnoj Gori.
“Zar ne bi bilo lijepo pjevati, ili pisati, ili pričati, o princu Mihailu, unuku kralja Nikole, koji je odbio, 12. jula 1941, ponudu svoje tetke Jelene Savojske i izdajničkog odbora Sekule Drljevića da sjedne na prijesto Petrovića? Čitav rat proveo je u njemačkim zatvorima. I još uvijek leži na jednom pariskom groblju, ispod trule krstače! Politički prevaranti su odavno obećali da će ga prenijeti na porodično groblje u porti Cetinjskog manastira, ali imaju preča posla. Moje pitanje u današnjem obračunavanju, u pojašnjavanju istorije, kome se nadam da ću pomoći ovom svojom knjigom, jeste: zašto sve te stare podjele ne mogu da se pomire upravo na ovim tragičnim primjerima”, dodao je on.
Vukotić smatra da pomirenje u Crnoj Gori treba graditi na ličnosti knjeginje Zorke i majke kralja Aleksandra Karađorđevića, u čijoj je biografiji skupljena je suština, sva ljubav, bratstvo, veza Srba i Crnogoraca.
“Zašto su, na primjer, u Podgorici svečano, ponosito, otvorili spomenik Jeleni Savojskoj? Ona jeste ćerka najdugovječnijeg gospodara Crne Gore i italijanska kraljica, ali je pod vlašću Savoja okupirana Crna Gora. A zašto, nigdje, spomenik nema njena sestra Zorka, prvo kraljevo dijete? Bila je žena kralja Petra osloboditelja i majka kralja Aleksandra ujedinitelja. U njenoj biografiji skupljena je suština, sva ljubav, bratstvo, veza Srba i Crnogoraca. Koji mudraci, kojih gena, kojeg identiteta, zaboravljaju ovu kneginju? Oko nje se valja miriti, a ne razdvajati”, zaključio je Vukotić.
