Za jezero na Lovćenu, nažalost, mnogi nisu čuli, a rijetko ga je ko posjetio. Makar ljudi koje smo pitali, a i sudeći po reakcijama na društvenim mrežama.
Kada smo čuli za jezero smješteno na 1.370 mnv podno Njegoševog mauzoleja, bilo nam je jasno kako je Jezerski vrh, na kojem počiva Petar II Petrović, dobio ime.
U Crnoj Gori mnogo je ljepših jezera, ali zbog istorijskog značaja mjesta na kojem se ovo nalazi, dolazak ovdje ima posebnu dimenziju.
Jezero je periodično – pojavljuje se kada se topi snijeg sa Lovćena, a nestaje u kasnom proljeću ili početkom ljeta, tako da nemate puno vremena ako želite da ga vidite ove godine.
Prošle godine smo do njega došli sa Njeguša, ali smo zakasnili, našli smo samo zelenu livadu. Ali, i tada nam je bilo jasno da je to mjesto posebne ljepote, koje budi poseba osjećaj kada vide stijene koje se uzdižu iznad njegove istočne strane, znajući da je gore, od očiju skriven, mauzolej.
Jezero je pristupačno, do njega vodi šumska staza od parkinga za autobuse ispod Mauzoleja, duga 1,2 kilometra i do njega se stiže za 20-ak minuta.
Obradovali smo se kada smo vidjeli da vode ima, a da nismo naišli opet na nešto što liči na isušenu baru.
Nismo htjeli samo da kružimo oko jezera, već i da dođemo do vidikovca za koji smo saznali preko objava na društvenim mrežama. Riječ je o vrhu Goliš, koji je sa 1.570 mnv četvrti najviši vrh Lovćena.
Od jezera do Goliša ne postoji uređena staza, postoji par kamenih piramida koje ukazuju da je neko želio da olakša kolegama planinarima, ide se kroz šumu do manjeg prevoja i treba biti spretan. Do prevoja smo došli za 15-ak minuta, ali taj uspon ne preporučujemo onima sa manje iskustva u planini.
Na vrhu je pravo uživanje. Travnat vrh, sa niskim četinarima i pogledom na sve četiri strane svijeta.
Vidi se Mauzolej iz ugla kakvog nismo navikli, tu je i pogled na Štirovnik, Njeguše, Cetinje, u daljini se vidi i Vranjina i Skadarsko jezero, a na drugoj strani može se vidjeti dio Bokokotorskog zaliva – ostrva preko puta Perasta Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe.