15.9 C
Podgorica
21.11.2026.

Evo po kojim znacima se prepoznaju lažovi!

Možemo li da prepoznamo lažova po načinu na koji se ponaša. U svim kulturama, ljudi vjeruju da su znaci poput odvrađanja pogleda, vrpoljenja i zamuckivanje glavni pokazatelji da imamo posla sa prevarantom. U stvari, istraživači su, uprkos decenijama traganja, pronašli jako malo dokaza koji bi podržali ovo uvjerenje.

Psiholog Marija Hartvig, istraživač na Fakultetu krivičnog prava Univerziteta u Njujorku, koautorka studije o neverbalnim znacima laganja, napominje da je najveći problem to što svi mislimo da znamo kako laganje funkcioniše.

Takvo pretjerano samopouzdanje dovelo je do ozbiljnih pravosudnih grešaka i nevini ljudi su bili žrtve pogrešnih procjena i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.

Teško je reći

Psiholozi odavno znaju koliko je teško uočiti lažova. Bela Depaulo, psiholog, profesorka na kalifornijskom Univerzitetu u Santa Barbari i njene kolege, 2003. godine su prečešljali naučnu literaturu i revidirali rezultate 116 eksperimenata u kojima je upoređivano ponašanje ljudi kada lažu i kada govore istinu.

Istraživanja su ustanovila 102 moguća neverbalna znaka – uključujući skretanje pogleda, treptanje, glasnije pričanje (neverbalni znak jer ne zavisi od upotrebljenih riječi), sleganje ramenima, pomjeranje tijela i pokrete glave, šaka, ruku ili nogu. Nijedan se nije pokazao pouzdanim pokazateljima lažova, mada je nekoliko njih bilo u labavoj korelaciji, kao što su proširene zenice i mala – neprimjetna ljudskom uhu – promjena boje glasa.

Tri godine kasnije, Depaulova i psiholog Čarls Bond sa Univerziteta u Teksasu, pregledali su 206 studija u kojima je učestvovalo 24.483 posmatrača koji su procenjivali istinitost 6.651 komunikacije 4.435 pojedinaca. Ni stručnjaci za sprovođenje zakona ni studenti volonteri nisu uspjeli da odvoje istinite od lažnih izjava u više od 54 odsto slučajeva – malo iznad slučajnog pogotka. U pojedinačnim eksperimentima, tačnost se kretala od 31 do 73 procenta, pri čemu su u manjim studijama rezultati bili bolji, ali samo zato što je očigledan uticaj slučajnog pogađanja, napominje Bond. Što je uzorak bio veći, to su rezultati bili lošiji.

„Ako do sada nismo pronašli pouzdane pokazatelje“, kaže profesor Timoti Luk sa švedskog Univerziteta u Geteborgu, „to je vjerovatno zato što oni ne postoje.“

Policijski stručnjaci, međutim, često su iznosili drugačiji argument: da eksperimenti nisu bili dovoljno realni. Na kraju krajeva, kažu oni, volonteri – uglavnom studenti – koji je trebalo da lažu ili govore istinu u psihološkim laboratorijama, nisu bili suočeni sa posledicama svojih izjava kao osumnjičeni ili svedoci na klupi za svjedoke. „Navodni krivci u laboratoriji nisu ništa rizikovali“, napominje Džozef Bakli, instruktor koji svake godine obučava hiljade policajaca kako da na osnovu neverbalnih znakova prepoznaju lažljivca.

Policajci ne odustaju

Samanta Man, psiholog sa Univerziteta u Portsmutu u Velikoj Britaniji, smatrala je da su takve policijske kritike imale poentu kada je prije 20 godina počela da se bavi istraživanjem laži. Da bi se pozabavili ovim pitanjem, ona i kolega Aldert Vrij prvo su pregledali sate i sate video-snimaka policijskih intervjua osuđenog serijskog ubice i izdvojili tri provjerene istine i tri dokazane laži. Zatim je Man zamolio 65 engleskih policajaca da pogledaju šest izjava i procjene koje su istinite, a koje lažne. Pošto su intervjui bili na holandskom, policajci su sudili u potpunosti na osnovu neverbalnih znakova.

Uspešnost policajaca je bila oko 64 odsto – bolje od slučajnosti, ali ipak ne naročito ubjedljivo, kaže Manova. Najgore su prošli upravo oni policajci koji su tvrdili kako se oslanjaju na neverbalne stereotipe poput „lažljivci gledaju u stranu“ ili „lažljivci se vrpolje“. U stvari, ubica je održavao kontakt očima i nije se vrpoljio dok je lagao. „Ovaj momak je očigledno bio veoma nervozan, bez sumnje“, kaže Manova, ali je kontrolisao svoje ponašanje kako bi se strateški suprotstavio stereotipima.

U kasnijoj studiji, koju su takođe uradili Manova i Vrij, 52 holandska policajca nisu uspjela ništa bolje, nego slučajno, da razlikuju istinite i lažne izjave koje su dali ljudi koji su ubili nekog člana porodice, ali su to negirali ophrvani jakim emocijama tokom televizijskih konferencija za štampu koje su korišćene u studiji.

Primjetno je da su službenici koji su dali najgore procene bili oni koji su smatrali da su emocije koje su izražavali optuženi bile iskrene. Ali zašto bi to bilo značajno? „Ako je muž ubio svoju ženu, mogao bi da bude uznemiren iz raznih razloga, možda se kaje, ali možda strijepi da će biti uhvaćen“, napominje Samanta Man. „Neverbalno ponašanje je vrlo idiosinkratično. Ako se fokusirate na neverbalne pokazatelje, poput emocija, spotaćićete se.”

Potvrđujući ove rezultate u velikoj mjeri godinama kasnije, Hartvigova i Bond su pregledali literaturu za studije u kojima su upoređivali sposobnosti ljudi da otkriju velike i male laži. Nisu našli nikakve dokaze da su ljudi bili išta bolji u otkrivanju laži koje su izgovorili kriminalci ili pogrešno osumnjičeni u policijskim istragama od onih koje su izgovorili laboratorijski volonteri.

Nešto što treba sakriti

Od serijskih ubica do studenata koji glume u laboratorijskim eksperimentima, laži u svim ovim eksperimentima su izgovorene.

U studiji objavljenoj 2019. godine, Manova je ispitivala neverbalnu prevaru, na primjer kada neko pokušava da sakrije nedozvoljene aktivnosti – vrstu obmane koja je relevantna za otkrivanje bombaša ili krijumčara. Aangažovala je 52 studenta volontera i zamolila polovinu da trajektom između dva grada prevezu laptop za koji se tvrdi da sadrži osjetljive fotografije. Volonterima je rečeno da pokušaju da se uklope u gomilu i da ne izgledaju „sumnjivo“, kako ih istražitelji ne bi otkrili. Druga polovina grupe dobila je običan mobilni telefon, bez ikakvih uputstava da prikrivaju šta rade.

Kada je Manova pokazala video-zapise vožnje trajektom stočetvorici drugih volontera i zamolila ih da otkriju ko su „šverceri“, posmatrači nisu uspjeli ništa bolje od slučajnosti. U intervjuima nakon toga, „šverceri“ su rekli da su bili nervozni, ali su svesno pokušavali da se ponašaju normalno i da kontrolišu svoje nerve taktikama kao što su slušanje muzike ili korišćenje telefona.

Zatim su istraživači uvećali ulog. Polovina nove grupe od 60 dobrovoljaca dobila je kovertu sa ruskom, egipatskom i korejskom valutom da ih sakriju, dok druga polovina nije ništa „švercovala“. Ali ovoga puta, Manova je poslala dva „istražitelja“ na trajekt da šetaju okolo i pažljivo pregledaju putnike i da prepoznaju lica čiju fotografiju imaju na mobilnom telefonu.

Ovog puta, 120 posmatrača koji su pokušavali da odaberu „švercere“ na video-snimku, pogodilo je tačno samo 39,2 odsto – znatno ispod šanse za slučajan pogodak. Razlog je, kaže Manova, taj što su se „šverceri” svesno trudili da izgledaju normalno, dok su se „nevini” kontrolni dobrovoljci ponašali prirodno, ali njihova nelagoda zbog neočekivane pojave istražitelja posmatračima je izgledala kao znak da oni nešto kriju.

Otkriće da prevaranti mogu uspješno da sakriju nervozu popunjava deo koji nedostaje u istraživanju obmane, kaže psiholog Ronald Fišer sa Međunarodnog univerziteta Florida, koji obučava FBI agente. „Nema mnogo studija koje upoređuju unutrašnje emocije ljudi sa onim što drugi primjećuju“, kaže on. „Suština je u tome da se lažovi osjećaju nervoznije, ali to je unutrašnje osećanje se razlikuje od toga kako se ponašaju prema drugima.“

Studije poput ovih navele su istraživače da uglavnom odustanu od lova na neverbalne znakove za prevaru.

Postoje li drugi načini da se otkrije lažov

Danas je veća vjerovatnoća da će se psiholozi koji istražuju prevaru fokusirati na verbalne znakove, a posebno na tehnike koje će naglasiti razliku između onoga što govore lažovi i oni koji govore istinu.

Na primjer, ispitivači mogu strateški duže da kriju dokaze do kojih su došli, kako bi dozvolili osumnjičenom da govori slobodnije i na taj način lažova uhvate na kontradiktornim izjavama.

U jednom eksperimentu, Hartvigova je ovoj tehnici podučavala 41 policajca, koji su zatim uspjeli da tačno otkriju lažove u oko 85 odsto slučajeva, u poređenju sa 55 procenata koji je ostvario isti broj neobučenih regruta.

Druga tehnika intervjuisanja koristi prostornu memoriju tražeći od osumnjičenih i svjedoka da detaljno opišu scenu u vezi sa zločinom ili alibijem. Pošto ovo poboljšava pamćenje, oni koji govore istinu mogu da navedu više detalja.

U studiji simulirane špijunske misije koju su Manova i njene kolege objavile prošle godine, 122 učesnika susrela su se sa „agentom“ u školskoj kafeteriji, razmenili šifru, a zatim dobili paket. Nakon toga, deo volontera od kojih je zatraženo da kažu istinu o tome šta se dogodilo, dalo je 76 posto više detalja o iskustvima u kafeteriji tokom intervjua od onih koji su zamoljeni da prikriju razmenu koda i paketa. „Kada prepričavate, ponovo proživljavate događaj – tako da to pomaže pamćenju“, kaže koautorka studije Hanin Dib, psiholog sa Univerziteta u Portsmutu.

Eksperiment je osmišljen uz pomoć britanske policije, koja posle jednog skandala kada je optužena za pogrešnu osudu i zlostavljanje osumnjičenog, koristi ovaj metod ispitivanja.

Sporo prihvatanje naučnih dokaza u praksi

Međutim, takve reforme zasnovane na nauci tek treba da naprave značajan prodor među policijom i drugim bezbednosnim zvaničnicima. S obzirom da se agenti i dalje oslanjaju na tako nejasne, kontradiktorne razloge za sumnju, ne iznenađuje činjenica da su u Sjedinjenim Državama putnici uložili 2.251 žalbu, između 2015. i 2018. godine, tvrdeći da su sumnjičeni na osnovu nacionalnosti, rase, etničke pripadnosti ili drugih razloga.

I pored intervencije Kongresa SAD, zvaničnik unutrašnje bezbednosti na aerodromima rekao je kongresnim istražiteljima, da „zdravorazumske“ pokazatelje ponašanja treba uključiti u „racionalan i odbranjiv bezbjednosni program“ čak i ako ne ispunjavaju akademske standarde zasnovane na naučnim dokazima.

Godine 2015. godine vršilac dužnosti šefa bezbednosne agencije je smenjen nakon što su tajni agenti unutrašnje bezbednosti u internoj istrazi uspešno prokrijumčarili lažne eksplozivne naprave i pravo oružje kroz obezbeđenje aerodroma u 95 odsto slučajeva.

Samanta Man, Marija Hartvig, zajedno sa 49 drugih univerzitetskih istraživača, 2019. godine su objavile pregled u kojem se procenjuju dokazi za skrining analize ponašanja, zaključivši da bi profesionalci za sprovođenje zakona trebalo da napuste ovu „u osnovi pogrešnu“ pseudonauku, koja može „naškoditi životu i slobodi pojedinaca“.

Hartvigova je u međuvremenu započela saradnju sa stručnjakom za nacionalnu bezbjednost, Markom Falonom, bivšim specijalnim agentom američke pomorske službe za kriminalističke istrage i bivšim pomoćnikom direktora za unutrašnju bezbjednost, kako bi kreirali novi nastavni plan i program obuke za istražitelje koji je čvršće zasnovan na nauci.

„Napredak je bio spor“, kaže Falon. Ali on se nada da bi buduće reforme mogle da spasu ljude od one vrste nepravednih osuda.

- Oglasi-spot_imgspot_img
Poslednje vijesti
- Oglasi-spot_img
POVEZANE VIJESTI
- Oglasi-spot_img

POSTAVI ODGOVOR

Molimo unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime