PIŠE: Zoran MILOVIĆ

Poklonicima fudbala ostala su u lijepom sjećanju braća Pajević, sa Cetinja, Milutin Mišo (1920-1992) i Božidar Pušo (1927-2013), koji su imali uspješne igračke karijere u dresu beogradskog Partizana i jugoslovenske fudbalske reprezentacije.

Malo je poznato da je njihov najstariji brat, Nikola Nikica Pajević (1912-1943) studirao pravo u Zagrebu i igrao vrlo uspješno u HAŠK-u od 1936. godine sve do okupacije i uspostavljanja ustaške tvorevine NDH, da bi zbog “revolucionarnog rada u studentskoj organizaciji i članstva u Komunističkoj partiji” januara 1943. bio uhapšen, osuđen na smrt i 14. aprila 1943. strijeljan, po presudi koju mu je “potpisao” Ante Pavelić, zloglasni vođa ustaškog pokreta!

Umalo da istu sudbinu doživi i njegov mlađi brat Milutin Mišo. Poslije prve fudbalske “azbuke” naučene u ekipi “Crnogorca” na Cetinju u kome je već sa 15 godina postao prvotimac, i kratkog igranja u beogradskom Jedinstvu (1937-38), pridružio se bratu Nikici u zagrebačkom HAŠK-u (1939-1941), a početkom rata prešao je u SK Bata iz Borova. Takođe zbog naprednih ideja, uhapšen je 6. februara 1943. godine na željezničkoj stanici u Vinkovcima i interniran u nacističke logore Dahau i Mauthauzen. To mu je vjerovatno spasilo život.

Poslije rata Mišo Pajević je nastavio da igra fudbal, prvo u rodnom Cetinju, igrajući za Lovćen (1946), nastavio je u sarajevskom Željezničaru (1946) i titogradskoj Budućnosti (1947), a potom je proveo tri izuzetno uspješne sezone u beogradskom Partizanu (od 1948. do 1951.) i odigrao ukupno 59 utakmica i postigao 27 golova. Upisao je 1949. godine i tri utakmice za reprezentaciju Jugoslavije i u debiju postigao “het-trik” na utakmici protiv Izraela (6:0).

Tri brata, tri fudbalska junaka. Najveću afirmaciju je doživio najmlađi, Božidar Pušo Pajević. U Partizan je došao 1953. i igrao je u veznom redu i odbrani, u generaciji sa Stjepanom Bobekom, Milošem Milutinovićem, Zlatkom Čajkovskim, Brankom Zebecom… Ostao je među “crno-bijelima” sve do 1961. godine. Odigrao je ukupno 323 utakmice uz 13 postignutih golova. Bio je u startnoj postavi tima Partizana koji je 4. septembra 1955. otvorio Kup evropskih šampiona u Lisabonu protiv Sportinga, a igrao je i u čuvenim mečevima sa Realom iste sezone. Za reprezentaciju Jugoslavije upisao je samo jednu utakmicu, i to 9. maja 1954. u Zagrebu, u prijateljskom odmjeravanju snaga sa Belgijom (0:2).

O nesrećnoj sudbini izuzetno talentovanog cetinjskog fudbalera i intelektualca Nikole Nikice Pajevića, pisao je publicista i novinar nekadašnje “Borbe” Boško Đ. Stanišić, inače autor knjiga “Miloš Crnjanski – fudbaler i sportista”, “Milutinac” (o Milutinu Ivkoviću, legendarnom kapitenu reprezentacije koja je igrala na prvom Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Montevideu)… Tako je u rubrici “Sjećanja i dokumenti za istoriju sporta”, koju je pripremao u tada tiražnom ilustrovanom sportskom nedjeljniku “Tempo” (ugašen 2004.), Stanišić 1987. godine prenio priču o Nikoli Pajeviću pod naslovom “Za komuniste nema milosti”.

Nikola Pajević je rođen 3. novembra 1912. godine na Cetinju. Otac Pero (pekar) i majka Joše (domaćica) imali su devetoro djece. Niko je bio najstariji.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Studirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je član “Sokola” (društva čiji je cilj bio da podiže tjelesno zdrave, moralno jake i nacionalno svjesne državljane Kraljevine Jugoslavije).

Fudbal je počeo da igra u podmlatku cetinjskog “Crnogorca” (1925), prvotimac je postao sa 16 godina, dakle od 1928. godine. Cijenjen je kao jedan od najboljih crnogorskih fudbalera tog vremena. Dobar tehničar, majstor proigravanja, preciznog udarca.

Prešao je u zagrebački HAŠK 1935. godine. Stalno prvotimac: desni half i centarhalf. Bio je jedan od zaslužnijih što je zagrebački klub postao prvak Jugoslavije 1938. Više puta reprezentativac Zagreba.

Nije pio ni pušio. Visok 180 cm, vitak, čvrstih ali glatkih mišića, izrazito elegantan.

1 od 2

Kao pravnik, u Zagrebu je bio zaposlen kao službenik u Pravobranilaštvu. Poslije okupacije Jugoslavije otpušten je sa posla, pa ga uprava HAŠK-a zapošljava kao tehničkog sekretara kluba, da ne bi napustio Zagreb i klub.

Naprednom pokretu pristupio je 1936. godine. Kada je postao član Komunističke partije, nije utvrđeno.

Nikola Pajević je uhapšen 13. januara 1943. u Zagrebu.

“Niko Pajević ili kako smo ga mi igrači HAŠK-a od milošte zvali Nikica, bio je u svakom pogledu sjajan čovjek: veliki fudbaler, nesebičan i požrtvovan, nezaboravan drug, maksimalno korektan u svakodnevnom životu, veliki idealist i entuzijast… Kao tadašnji član Partije pratio sam njegov rad. Od prvog dana dolaska u naš klub bio je jasno politički opredijeljen, eksponiran, lijevo orijentisan mlad čovjek. Bio je neustrašiv, ali nije uvijek mogao da se obuzda, nije uvijek dovoljno vodio računa o konspiraciji…“, pričao je Ivica Medarić koji je godinama drugovao sa klupskim drugom Pajevićem.

Tih dana Medarić nije bio u Zagrebu, ali mu je legendarni Ico Hitrec ispričao šta su klupski drugovi uradili sve što su mogli da spasu Nikicu.

“Ico Hitrec mi je pričao da su i neki Crnogorci, bliski Pajeviću i HAŠK-u, pokušali da zainteresuju Savića Markovića Štedimliju, crnogorskog federalistu, u to vrijeme uticajnu ličnost u ustaškim redovima, da se umiješa i pomogne. Nije ni prstom mrdnuo”, rekao je Medarić.

Poslije hapšenja 13. januara, Nikoli Pajeviću je početkom aprila 1943. u Zagrebu je organizovano suđenje, sa lažnim svjedocima. Presudom ustaškog prijekog suda, istaknuti fudbaler osuđen je na smrt! I strijeljan je odmah, 14. aprila 1943. u Dotršćini, blizu parka Maksimir, gdje su ustaše tokom rata pobile oko 7.000 antifašista i protivnika zloglasnog režima NDH.

Prenosimo sjećanje Pajevićevih sportskih drugova, igrača HAŠK-a, i njihova nastojanja da mu poslije izricanja presude spasu život. Prije svih Ratko Kacijan i Ico Hitrec, dvojica ponajboljih hrvatskih igrača prije rata, ulagali su velike napore da ga oslobode iz ustaškog zatvora.

Ivka, supruga Ratka Kacijana, upamtila je svaki detalj iz tih dana:

“Moj Ratko i Nikica bili su nerazdvojni. Ne samo kao igrači istog kluba, već i kao politički istomišljenici… i naravi su im slične. Dolazio nam je svakodnevno kao u svoj dom. Bila sam u toku svih akcija koje su preduzimali Ico Hitrec i Ratko. Kod nas su se i dogovarali šta da rade… Najdramatičniji su bili sati između presude i egzekucije. Moj muž i Ico Hitrec otišli su odmah kod poznatog ustaškog funkcionera rukovodioca sporta u NDH, Miška Zebića. Igrom slučaja taj je čovjek u predratnim danima, kao funkcioner HAŠK-a, odigrao odlučujuću ulogu u Pajevićevom dolasku u zagrebački klub. On se osjećao obaveznim i prema Ici Hitrecu, najvećem imenu kluba u kome su godinama bili zajedno”.

“Zebić je obećao da će intervenisati. Prvo se obratio ministru unutrašnjih poslova Artukoviću, koji mu je čvrsto obećao da egzekucija nad Pajevićem ni u kom slučaju neće biti izvršena.

Kad je u poslednjem viđenju moj pok. Ratko saopštio Nikici šta je sve učinjeno za njega i kakva su uvjeravanja i obećanja dobili, Pajević je rezignirano slegnuo ramenima i jasno rekao:

“Zar ti stvarno Ratko vjeruješ u njihovu riječ?! Vidjećeš na šta će se svesti njihove riječi. Ne sumnjam ni jednog trenutka da će me likvidirati.”

Bio je to Kacijanov oproštaj s nerazdvojnim drugom.

Ali, Ratko se nije predavao. Iz istih stopa otišao je sa Hitrecom ponovo kod Zebića. I njih i Zebića iznenadilo je uskoro užasno naređenje: svi osuđeni se moraju odmah likvidirati.

Priča nam Ivka: “Hitrec i Ratko su mi neposredno, poslije posete Zebiću rekli da je u njihovom prisustvu razgovarao sa Pavelićem i da je on, lično, što se tiče Pajevićeve sudbine, donio konačnu odluku: egzekucija se mora izvršiti.”

Da su Pajevićevi klupski drugovi pokušavali da mu spasu život, potvrđuje i Greta Popović, Pajevićeva vjerenica, kojoj je bilo dozvoljeno da ga posjećuje u zatvoru:

“Suđenje je bilo zakazano za poslednje dane prve polovine aprila 1943. Tada je počela grčevita borba za Nikičin život. U tim danima ljudi su pokazali svoje lice. Jedini koji su mu ostali privrženi do kraja, bez obzira na to što su se i sami izlagali opasnosti, bili su Ico Hitrec i Ratko Kacijan, zatim inž. Bogdanović i dr Pleše. Zamislite: kada je došlo do suđenja niko nije htio da se prihvati odbrane sem hrabrog advokata dr Heruca, koji mi je bez okolišanja rekao: “Mene nije strah. Braniću ga bez dinara. Honorar me uopšte ne interesuje!”. Ovu svoju hrabrost čestiti i dragi dr Heruc docnije je platio glavom.”

Posle saopštene presude, Ratko Kacijan i Ico Hitrec otišli su kod ustaškog funkcionera, dugogodišnjeg člana uprave HAŠK-a Miška Zebića da interveniše. U direktnom telefonskom razgovoru sa ministrom policije NDH Andrijom Artukovićem, dobio je uvjerenje da egzekucija neće biti izvršena. Na njihov užas, ubrzo je stigao zvanični dokumenat koji je izričito naređivao da se presuda odmah izvrši!

“Opet su Ratko i Hitrec odjurili kod Zebića, koji je sada, kako mi je rečeno, direktno, telefonom razgovarao sa Antom Pavelićem. Zebić je prenio Pavelićeve reči: “O tom ovejanom komunisti, proskribovanom još u bivšoj Jugoslaviji, neću ni da čujem… Tolerišemo ga već dugo. Krajnje je vrijeme da ga likvidiramo”, svjedočila je Greta Popović.

Neopozivo, morao je fudbalski as, antifašista Nikola Pajević da nestane, da ga nema među živima!

 Likvidiran i igrač Građanskog Svetozar Džanić

Istu sudbinu kao Pajević, dvije godine ranije u Zagrebu je doživio i fudbaler igrač Građanskog Svetozar Džanić. Saznavši da je prije rata postao član KPJ, ustaške vlasti strijeljale su ga 18. juna 1941. sa grupom rodoljuba u Maksimirskoj šumi.

Rođen 1917. u Manđelosu , kod Sremske Mitrovice, sa 17 godina je postao prvotimac novosadske Vojvodine, za koju je igrao od 1934. do 1936. godine. Došao je u Zagreb da bi studirao zajedno sa bratom Miranom. Pristupio je Građanskom i postao standardni igrač u pohodu na prvenstvo 1937. Zbog školovanja dvije godine je boravio u Čehoslovačkoj i igrao za nekoliko klubova. Vratio se 1939. u Zagreb i nastavio da igra za Građanski, sa kojim 1940. osvaja novo prvenstvo države. Za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao tri utakmice, posljednji put 23. marta 1941. protiv Mađarske (1:1) u Beogradu.

Čak je 15. juna 1941. bio akter prvog meča reprezentacije NDH, u prijateljskom susretu sa Njemačkom (1:5) na bečkom Prateru. Ni to mu nije pomoglo, stradao je samo tri dana poslije te “istorijske” utakmice. Ustaše su ga izvele na strijeljanje. Džanić je imao svega 24 godine.