Bolan je način na koji se država Crna Gora ophodi prema žrtvama logora Lora, kazala je Aleksandra Simović Gardašević, ćerka Ratka Simovića koji je nastradao u ovom ozloglašenom logoru, prenosi Portal Borba.
Simović Gardašević je u emisiji “Slobodna zona” na TV Prva kazala da je njen otac stradao tri mjeseca prije nego što se rodila.
“On je na poziv svoje države otišao u Mostar. To se dogodilo prije mog rođenja. Dugo godina nisam znala ništa o svom ocu na pravi način. Tek kasnije dolaze ta saznanja. Prvi put kada sam saznala šta se desilo sa mojim ocem, bilo je relativno kasno. Imala sam 10-11 godina kada su posmrtni ostaci rezervista nikšićko-šavničke grupe dopremljeni u Nikšić. Znala sam da nemam tatu i da moja porodica nije kao druge porodice. Ali majka i naša porodica su nas čuvali od prave istine i nisu rekli šta se zaista desilo“, ispričala je Simović Gardašević.
Dodala je da su se kao djeca nadali da to nije istina i da to nije bio takav ishod.
“Sa velikim ponosom kažem da sam ćerka Ratka Simovića. Bio je dostojanstven i hrabar čovjek. Naravno da osjećam prazninu od prvog dana od kad sam svjesna sebe. Osjećam njegov nedostatak, a mislim da svako dijete treba da ima oca i majku. Što se bola i bijesa tiče, to ne razdvajam. Bol imam zato što nemam oca”, emotivno je ispričala Simović Gardašević.
Sa druge strane, sagovornica TV Prva dodaje da je bijesna zbog načina na koji je ostala bez svog oca i što država ćuti 33 godine.
“Shvatam da to što se desilo sa mojim ocem ostavlja mnogo dublju ranu nego što bi ona bila da je on stradao na drugačiji način. Koliko imate porodica da nemaju roditelja – ali na ovaj način, a da država ćuti… ćutanje je saučesništvo“, kazala je ona.
Dodala je da je bolan način na koji se država odnosi prema žrtvama lgora Lora.
“Meni su ovo sve drugi ljudi pričali. To što država ćuti sve ove godine je ispod svake časti“, kazala je ona.
Simović Gardašević tvrdi da je nikšićko-šavničku grupu država poslala u rat.
“To je zločin sam po sebi”, smatra ona.
Dodaje da sama riječ Lora u njoj izaziva nemir, tugu i bijes.
“Ja sam taj bol naslijedila. Moj otac je tamo patio, on je tamo svirepo i zvjerski mučen, kako nijedan normalni ljudski um ne može da zamisli. Postoje razni svjedoci o tom zločinu. Imala sam priliku da gledam film “Zlo proljeće” 1992. godine i vjerujte, teško sam to podnijela. Upravo iz tog razloga, taj čovjek je dio mene i ja sam dio njega. Sama pomisao kroz šta je moj otac prolazio izaziva haos u meni“, kazala je ona.
Dodala je da su ona i njena porodica bili kolateralna šteta sistema i svega što se dešavalo.
„Porodice su između sebe bili jedni drugima podrška. Moram pomenuti porodicu Zirojević i Barović jer je i moj otac ubijen zajedno sa njima. Barović nije imao djecu, a Zirojević jeste. Kad pogledam njegove ćerke, znamo kako se osjećamo. Sve ostale žene, nevažno jesu li supruge stradalih, bili smo nekako podrška jedni drugima. Ne mogu da opišem i poštovanje koje imam prema Radanu Nikoliću, predsjedniku Udruženja boraca. On je bez podrške institucija sve vrijeme tražio pravdu i cijeli život posvetio tome. U ime svih porodica, i u moje lično ime želim da mu se zahvalim iz srca“, kazala je Simović Gardašević.
Naglasila je da je otac bio u bloku C logora Lora, a da je to bio najozloglašeniji sektor.
„Od strane Hrvata je prijećeno drugim zatvorenicima da će biti u bloku C i da će proći kao Crnogorci. Kome je stalo do toga da vidi kako su prošli, može lako da se informiše, a ne bih o tome pričala. U svemu tome ipak postoji jedan Hrvat, Tonči Marić koji je prvi progovorio o tome, koji je dao glas razuma tim žrtvama i svim tim mladim crnogorskim sinovima koji su na takav način izgubili život. On je u svojoj državi omalovažavan, gotovo protjeran, ali nije odustao. I zaista, to je prava poruka koja treba da se širi, da ima svuda dobrih ljudi, da bez obzira šta se desilo, među nama su. Pitanje je samo da li mi to prepoznajemo“, kazala je ona.
Pomenula je i Marija Barašića, koji je bio pukovnik i ušao u Loru.
„On je mogao da bude nagrađen, ali je odlučio da bude čovjek i da svoj glas za pravdu. Kako je on prošao u svojoj državi mogu zamisliti ali mnogo mu hvala. Takođe i jednom od hrvatskih vojnika koji su takođe progovorili, koji nisu ćutali i rekli gdje su grobnice, odnosno ostaci“, zaključila je Simović Gardašević.
