Profesor bezbjednosti Vojо Laković ocijenio je da se region Zapadnog Balkana i nakon završetka rada Haškog tribunala suočava sa selektivnim odnosom prema ratnoj prošlosti, navodeći da se presude često tumače u skladu sa nacionalnim i političkim narativima.
„Moj zločinac je heroj, tvoj heroj je zločinac“, poručuje Laković, ocjenjujući da je takav odnos prema prošlosti „duboko licemjeran i poguban za sve nas“.
Crna Gora i dvostruki aršini
Laković navodi da ovaj obrazac nije zaobišao ni Crnu Goru, gdje, kako smatra, postoje „nejednaki aršini“ prema političarima i javnim ličnostima.
„Kako je moguće da u Crnoj Gori imamo tako nejednake aršine?“, pita Laković.
On navodi da se u pojedinim slučajevima zbog izjava ili stavova političara i javnih ličnosti pokreću snažne medijske kampanje, traže smjene i odgovornost, dok se, kako tvrdi, na druge aktere koji izgovaraju „isto tako teške, pa i teže stvari“ reaguje znatno blaže.
Prema njegovim riječima, u takvim situacijama izostaje reakcija institucija, nevladinog sektora i dijela javnosti.
„Galamu u našem društvu ne podiže stvarna želja za pravdom i čistim obrazom. Podiže je želja za jeftinim političkim poenima i eliminacijom neistomišljenika“, smatra Laković.
On poručuje da, ukoliko je cilj društveno ozdravljenje, „kantar odgovornosti mora biti potpuno isti za sve“.
„Ne može etiketa zavisiti od toga kojoj političkoj ili nacionalnoj struji neko pripada“, navodi Laković.
Haške presude kao „švedski sto“
Govoreći o regionu, Laković ocjenjuje da odnos prema ratnoj prošlosti često zavisi od nacionalne pripadnosti.
„Presude Haškog suda se ne prihvataju kao pravne činjenice, već kao švedski sto – sa njega svako uzima samo ono što hrani sopstveni nacionalni narativ, dok se sopstvene greške svesno guraju pod tepih“, navodi on.
Prema njegovoj ocjeni, takav odnos prema prošlosti sprečava društva u regionu da naprave ozbiljan iskorak ka budućnosti.
EU ili „večno otkopavanje ratnih sekira“
Laković smatra da se društva regiona nalaze pred izborom između puta evropskih integracija i, kako navodi, „otkopavanja ratnih sekira prošlosti“.
Put ka Evropskoj uniji, prema njegovom mišljenju, podrazumijeva vladavinu prava, ekonomske integracije i spremnost da se „pogleda u sopstveno dvorište i osudi zločin napravljen u ime sopstvenog naroda“.
Drugi put, smatra Laković, predstavlja „trajno ropstvo u devedesetim godinama“ i prostor u kojem političke elite mogu građanima, umjesto konkretnih rezultata, ponuditi sukobe oko prošlosti.
„Ne možete hodati napred ka Evropi ako su vam oči trajno okrenute unazad. Prošlost se ne sme zaboraviti, ali od nje ne smemo praviti večni kavez koji nam uništava budućnost“, poručuje Laković.
„Zločin nema naciju, a žrtva nema vjeru“
Laković kao svoj osnovni ljudski i profesionalni princip izdvaja jednak odnos prema svim žrtvama i svim zločinima.
„Svi zločini su zločini. Oni ne mogu biti ni veći ni manji, ni lakši ni teži, zavisno od toga ko je držao oružje, a ko je bio žrtva“, navodi profesor bezbjednosti.
Kako dodaje, „zločinac nema nacionalnost koja ga može opravdati, niti žrtva ima naciju koja umanjuje težinu njene tragedije“.
„Sve dok javnost u regionu bude funkcionisala po sistemu ‘naši su anđeli, njihovi su đavoli’, ostaćemo slepo crevo Evrope“, zaključuje Laković.
Prema njegovim riječima, pravda može zaživjeti tek kada svako društvo bude spremno da osudi zločin počinjen u njegovo ime i istovremeno oda poštovanje žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost.
