Piše: Nenad Zečević, Pobjeda
“Ja sam danas isti, samo sam mudriji političar”, rekao je predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić u intervjuu za Pobjedu početkom januara ove godine.
To je rečenica koja traži potvrdu, ne riječima, već djelima. Jer politika, posebno na Zapadnom Balkanu, ima dugu istoriju velikih izjava i kratkog pamćenja. A zrelost, na koju se Mandić poziva, ne mjeri se retorikom, već sposobnošću da se prepoznaju i prihvate temeljne vrijednosti države u kojoj se obavlja najviša javna funkcija.
Mandić je, kako stoji u njegovoj zvaničnoj biografiji, 20 godina poslanik u Skupštini Crne Gore. Njegov politički put je dug i slojevit, od ranih radova i angažmana u Savezu reformskih snaga Anta Markovića, kako tvrde njegovi saradnici, do kasnijeg profilisanja kao aktivnog podržavaoca kvinslinškog Ravnogorskog pokreta, ideološkog okvira od kojeg se nikada nije javno distancirao.
Tokom parlamentarnog djelovanja ostale su zapamćene i njegove izjave da je državna teritorija Crne Gore „x nepoznata“, o zakopanom oružju, Hristovim vojnicima, ali i dva puta javno izgovoren poklič „Da je vječna Crna Gora“, što dodatno oslikava političke kontradikcije koje ga prate.
U zvaničnoj biografiji mu stoji da je na parlamentarnim izborima 2020. godine, na molbu mitropolita Amfilohija Radovića, ustupio mandat drugoj osobi. Potez koji je tada u prosrpskom korpusu tumačen kao politička žrtva i lojalnost širem cilju. Danas je, međutim, pred njim drugačiji test: da li je spreman da politički pragmatizam pretvori u državničku odgovornost.
Od kada je 30. oktobra 2023. godine izabran na funkciju predsjednika Skupštine, Mandić nije čestitao Dan nezavisnosti Crne Gore. To nije tehnički propust. To je politička poruka.
U međuvremenu, stvari su se promijenile: i to ne malo. Njegov partijski kolega politički jastreb NSD Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić, nakon niza gafova, prelomio je i odlučio je da slavi. Mnogi mu ne vjeruju, ali ostaje fakat. I ne samo to: stranka koju je Mandić godinama profilisao kao prorusku danas pokušava da redefiniše svoj identitet, sve više kao protrampovsku, proizraelsku ili barem pragmatično izrazito desno evropski orijentisan politički subjekt.
Odnosi sa decenijskim političkim patronom Aleksandrom Vučićem su zahladili, a iz samog vrha dolaze najave o „otklonu“ od ranijih politika. Što znači vjerovatno i odvojen nastup od Milana Kneževića, lidera DNP-a, koji je ostao vjeran svojoj ranijoj politici.
I zaista, desio se snažan zapadni proboj. Mandić je nakon početne potpune izolacije na visokom nivou primljen od američkog kongresa, Bijele kuće, Brisela, Pariza, britanskog parlamenta, italijanskog senata… Ne treba zanemariti ni podršku jevrejske zajednice u svijetu.
To nije mala stvar. To je svojevrsni rebranding i to snažan. Tokom nepune dvije godine, Mandić je uspio da ublaži lošu percepciju na brojnim međunarodnim adresama. Ostaje skepsa u Berlinu, Zagrebu i još nekim adresama, ali i to govori da je proces u toku. Istovremeno, dodatni politički teret predstavlja i činjenica da je Mandić nepoželjna osoba u Hrvatskoj: pitanje koje neminovno zahtijeva politički i diplomatski rad ukoliko se želi graditi kredibilitet na regionalnom nivou. Koketiranje sa opozicijom tokom predsjedničkih izbora i tvrdnje iz vrha DPS-a o potrebi pomirenja Srba i Crnogoraca idu mu u prilog.
Međutim, nijedna promjena nije uvjerljiva ako nema simbolički čin koji je potvrđuje.
Dan nezavisnosti Crne Gore nije običan datum. To je temelj savremene državnosti. To je minimum oko kojeg bi morali da se slože svi koji učestvuju u vršenju vlasti, bez obzira na političke razlike ili istorijske interpretacije.
Mandić je tokom predsjedničke kampanje govorio o vječnoj Crnoj Gori. Vrijeme je da tu rečenicu pretoči u konkretan gest. Jer nema vječne države bez poštovanja datuma njene obnove.
Njegova retorika sve češće zvuči kao da cilja mjesto premijera. Građanima je, kako je sam rekao, prepušteno da na izborima biraju između politika koje nude radna mjesta i bolji kvalitet života. Tačno. Ali građani biraju i vrijednosti. Biraju osjećaj da država pripada svima, a ne samo jednima.
Zato je čestitanje Dana nezavisnosti više od protokola. To je test političke zrelosti. Test iskrenosti u promjeni kursa. Test spremnosti da se preuzme odgovornost za državu, a ne samo za političku bazu.
Ove godine, na proslavi će biti i Marta Kos koja ga je prozivala oko proslave. Simbolično ili ne, biće to još jedna prilika da se podsjeti da evropski put nije samo niz tehničkih kriterijuma, već i prihvatanje temeljnih državnih vrijednosti. Ako je zaista „isti, samo mudriji“, kako kaže, onda je vrijeme da to pokaže. Jedna čestitka bi bila dovoljan početak.
