Piše profesor Vojo Laković:
Kao profesor više puta sam u javnim nastupima iznosio stavove o dubokoj kontaminaciji našeg bezbjednosnog i pravosudnog sektora.
Posljednji događaji, od bjekstava osumnjičenih do sramnih pokušaja zamjene teza onih koji su decenijama krojili “pravdu”, samo potvrđuju da je sistem u potpunom rasulu i da mu je potreban radikalan rez, a ne kozmetičke popravke.
1. Solidarnost u neradu
Odgovor na stav sudije Pavličić Svjedoci smo nevjerovatne situacije da sudije, umjesto da budu prva linija odbrane zakona, postaju saučesnici sopstvenim ćutanjem i nečinjenjem.
Stav sudije Pavličić o neodazivanju sudija povodom bjekstava visokih funkcionera i nosilaca pravosudnih funkcija je poražavajući. To nije ništa drugo do potvrda postojanja „kaste“ koja se drži iznad zakona. Kada sudije odbijaju da preuzmu odgovornost za propuste koji omogućavaju bjekstva onima kojima se sudi, one direktno urušavaju preostali integritet države.
2. Ekspresan odgovor Vesni Medenici
Žrtva ili kreator sistema? Naročito je apsurdno i licemjerno obraćanje Vesne Medenice u kojem pokušava da se predstavi kao žrtva „političkog progona“.
Moj odgovor je ekspresan i jasan: niko u Crnoj Gori ne zaboravlja decenijsko vođenje sudstva čeličnom rukom, gdje su podobnost i lojalnost bili ispred zakona.
Pokušaj da se sopstvena krivično-pravna odgovornost maskira „ugroženošću pravosuđa“ je uvreda za svakog časnog sudiju i svakog građanina koji čeka pravdu.
Pravosuđe nije „nezaštićeno“ od politike, već je decenijama bilo njena najjača poluga, a Medenica je bila ključni arhitekta tog sistema, ali sto ne znači da neke navode iz njenog obracanja ne treba provjeriti.
3. Veting kao imperativ, a ne kozmetika
Više puta sam naglasio: uzalud nam je veting ako on ostane na površinskom nivou. Crnoj Gori nije potrebna “šminka”, već proces koji će izolovati sve one čija su imovina i integritet u dubokom neskladu sa njihovim primanjima i profesionalnom etikom. Danas imamo situaciju da su bjekstva osuđenih i optuženih postala pravilo jer su zatajili svi – od ANB-a do sudstva.
4. Mit o „nedodirljivosti“ i zaštita starih kadrova
Ta samoproklamovana „nedodirljivost“ tužilaca i sudija postala je štit za nerad i nekompetenciju. Stari način zaštite kadrova, koji se i dalje primjenjuje, zapravo je sistem reciklaže podobnih „spavača“ koji čuvaju jedni druge. Kao profesor, ne mogu da ćutim na činjenicu da struka i zakon uzmiču pred klanovskim interesima.
Zaključak je da je moja poruka je neumoljiva: reforma pravosuđa nije počela dok god se ne uspostavi jasna, individualna odgovornost.
Pravo na „nedodirljivost“ ne postoji tamo gdje nema rezultata, a gdje caruju bjekstva i sumnjivo stečena imovina.
Ako se ovim slučajevima hitno i temeljno ne pozabavimo, tražićemo pravdu pred međunarodnim institucijama, jer je domaći sistem očigledno zarobljen.
