U Crnoj Gori, zemlji čudesa političke korektnosti i selektivne moralnosti, čini se da ne postoji dno koje ne može biti dublje kada je u pitanju licemjerje tzv. građanske elite. Najbolji primjer jeste činjenica da je Andrej Nikolaidis – autor izjave kako “pravoslavlje u Crnoj Gori smrdi kao kužna lešina, sve do neba”, uz dodatak da je “pastva zločinačka, a pravi zlikovci su popovi” – ne samo ostao neosuđen, već je za takav govor mržnje praktično nagrađen.
Podsjetimo, Nikolaidis je dobitnik Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja Crne Gore, koju dodjeljuje upravo režim Demokratske partije socijalista (DPS). Niti tada, niti danas, niko iz redova “građanista”, liberalnih aktivista, kvazielitnih kolumnista i inostranih ambasada nije našao za shodno da ustane protiv ovog otvorenog govora mržnje prema vjernicima i sveštenstvu Srpske pravoslavne crkve. Niko nije pisao uvrijeđene kolumne. Nije bilo javnih protesta. Nije bilo zahtjeva da se oduzme nagrada. Nije bilo sramote.
Naprotiv – ćutanje je značilo odobravanje. A odobravanje je, kao i uvijek u njihovom slučaju, rezervisano samo za napade na pravoslavne vjernike, naročito ako su Srbi.
Kada DPS i njegovi ideološki sateliti nekome dodjeljuju priznanje, to nije odraz stvarnog doprinosa kulturi ili književnosti. To je politička nagrada. Ideološka potvrda pripadnosti. I zato je Nikolaidis mogao nekažnjeno da širi govor mržnje – jer je mržnja prema SPC bila službena politika režima.
A Bećir Vuković? On im smeta jer je živi dokaz da nisu uspjeli da zatrpaju sve što je srpsko i pravoslavno pod ruševinama svojih konstrukcija o “građanskoj” Crnoj Gori.
U zemlji u kojoj mržnja prema pravoslavlju nije sramota, već preporuka za nagradu, ne treba da nas čudi što moralni kompas “proevropske elite” pokazuje samo u jednom smjeru – onom koji vodi dalje od istine, časti i pravde.
Ako je Andrej Nikolaidis lice njihove kulture, onda im je i politika jednako trula kao i metaforična “lešina” iz njegovih tekstova.
