Piše: Predrag ZEČEVIĆ, ekonomski analitičar
Tri godine su prošle od svečanog otvaranja prve dionice crnogorskog autoputa, od Smokovca do Mateševa. Od tada – ništa. Nema novih kilometara, nema građevinskih mašina, nema stvarnog napretka. Iako je riječ o nastavku najvažnijeg infrastrukturnog projekta u zemlji, sve je stalo – u procedurama, analizama i pravilnicima. Umjesto da danas gledamo stubove i šipove koji vode prema Andrijevici, uhvaćeni smo u mrežu birokratije, pod budnim – ali sporim – okom Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD).
U emisiji Epicentar na Gradskoj televiziji, iznio sam stav da trenutni tok međunarodnog tendera, koji vodi EBRD, ne daje rezultate. Naprotiv – sve što se radi ide u pravcu da se ne izabere izvođač i da gradnja ponovo bude odložena. To nije više tehničko, nego strateško pitanje razvoja zemlje.
EBRD – jak partner, ali i veliki kočničar
U prvoj fazi tendera pristiglo je deset ponuda, od kojih većinu čine kineske i turske kompanije. Riječ je o projektu vrijednom 550 miliona eura koji bi trebalo da poveže sjever Crne Gore sa centralnim dijelom, uz ogroman značaj za lokalnu ekonomiju i razvoj regiona. Ipak, sve djeluje kao da se gura nizbrdo.
EBRD jeste dao grant za tehničku dokumentaciju – i na tome hvala. Ali sve što su učinili nakon toga dovelo je do potpunog zastoja. Podsjetimo, prošlogodišnji tender je poništen bez jasnog razloga – pod izgovorom da je promijenjena trasa. Time smo izgubili još jednu godinu. Od 2022. do 2025. izgubljene su tri dragocjene godine, a nijedan novi metar autoputa nije izgrađen.
Vrijeme je za domaće snage
Zbog svega ovoga predlažem konkretno rješenje: formirati domaći konzorcijum građevinskih kompanija, koje su već pokazale sposobnost, izdržljivost i tehničku spremnost. Na čelu tog konzorcijuma mogao bi biti Bemax, koji je sa svojim partnerima uspješno realizovao prvu dionicu autoputa.
Domaći izvođači poznaju teren, lokalne prilike i pravni okvir, a imaju i kapacitete da posao izvedu kvalitetno i na vrijeme. Dovoljno je da potpišu ugovor sa Vladom i krenu sa radovima – paralelno sa tenderskom procedurom, ako treba i po modelu privremene realizacije do konačnog aranžmana.
EU ne želi Kineze – a ni mi da čekamo više
U ovom projektu postoji i širi geopolitički kontekst. Od deset ponuđača na tenderu, čak šest dolazi iz Kine – samostalno ili kroz konzorcijume. Ovdje se otvara realna sumnja da je glavni cilj usporavanja tendera upravo sprečavanje kineskog uticaja u regionu. EU više ne gradi autoputeve – kod njih je to završena priča. Zato, možda i nemaju istu motivaciju da nama pomognu u rokovima koji su nama važni.
Mi, međutim, nemamo taj luksuz. Crna Gora ne može čekati još pet godina da krene sa izgradnjom dionice koja je trebala već biti gotova. Ako evropske institucije ne mogu da prate tempo koji nama treba, vrijeme je da se oslone na sopstvene resurse. Ili da se nađe kombinovani model – gdje domaće firme kreću sa radovima, a kasnije se uključuju partneri iz inostranstva.
U suprotnom, autoput će ostati još dugo – autoput na papiru.
