PIŠE: IRENA IRA IVANOVIĆ
Vršnjačko nasilje sve je sprisutnija tema u Crnoj Gori, regionu i šire. Statistike za samo prošlih par godina su zabrinjavajuće. Svaki peti učenik (misli se na osnovne i srednje škole) u Crnoj Gori, trpi neko nasilje.
Jedno od najčešćih pitanja se postavlja, ko je odgovoran što su nam djeca agresivna, da li je to škola/profesor/učitelj, da li sredina, porodično okruženje/roditelji ili nadležne institucije?
Svjedoci smo kada se nešto tako desi (evidentan je porast vršnjačkog nasilja), volimo kao društvo da prebacujemo odgovornost. U školi obično bude prva reakcija “Nemoćni smo da ga prevaspitamo; dijete je vaspitno zapušteno, sve potiče u porodici “. U kući govore “Šta rade učitelji vaspitači koji su najzaslužniji za proces socijalizacije, vaspitanja” i tako se obično sve završava.
Jedini logičan odgovor se nameće – da smo svi zajedno kao društvo odgovorni što su nam djeca i mladi sve agresivniji. Čini se da malo promišljamo kao zemlja na pravi način i o ovoj temi, još manje da se preventivno: efikasno borimo protiv vršnjačkog nasilja.
I pored Nacionalnog plana koji postoji kao rezultat višegodišnjeg istraživanja, obuka, analiza zakonodavnog okvira i slično; očigledno ta strategija nije urodila plodom.
Memorandum postoji izmedju Ministarstva prosvjete i određenih organizacija koje nešto i pokušavaju ozbiljnije uraditi, NVO i slično, ali ne, to su i dalje maltene pionirski koraci, jer to nije stvorilo sigurniji ambijent za djecu i tinejdžere; nije primijećen ni broj nasilja da opada, naprotiv.. Učitelji i profesori su ipak prva linija odbrane.
Zapljusnu me flesh da dok sam pripremala autorsku emisiju na ovu temu, od silnih pokušaja i poziva, nijesam mogla obezbijediti za studio ni učitelja ni profesora (taman kao da se njih ne tiče ova tema) koji bi gostovao i u lice formatu podijelio iskustva i informacije sa psiholoskinjom školskom koja je srećom bila gošća. Najveći dokaz posrnulog društva je činjenica da je ta emisija na you tube od svih emisija imala najmanje pregleda (i dalje je dostupna), a za razliku od političkih formata koje su bile izuzetno popularne i gledane u istom periodu. I to dosta govori o nama.
Čini se da smo kao društvo dosta nezainteresovani za ovakvu problematiku, ali istovremeno prilično tolerantni na nasilje; posebno verbalno (i verbalno nasilje je nasilje), a sve počinje upravo na komunikacijskom nivou.
U adolescenskom dobu normalno je da hormoni “luduju” – djeca su osjetljiviji nego obično, to je doba snažnih emocija; reakcija, impulsivnosti, ranjivosti, smanjenog nivoa samokontrole u nekim slučajevima.
Zato se mora sa oprezom i hipersenzibilnošću prići svakom djetetu (svaka licnost je priča za sebe) i nikada ne kriviti djecu..
Oni su najmanje krivi za sve što im se dešava – nerijetko im upravo tada izostaje ona prava podrška, osnaživanje, zato i ne možemo govoriti o nekoj prevenciji.
Uzroci agresivnosti kod djece i mladih su najrazličitiji. Jedan od najčešćih je disfunkcionalne porodice, uticaj sredine; društva, uticaj mas medija (djeca stvaraju lose uzore); do porodično patološkog okruženja. Dijete koje ima nasilničko ponašanje često je dijete koje je gledalo u nekoj fazi života agresivno ponašanje u kući (učenje po modelu). Takvom mladom biću će biti agresija, nasilničko ponasanje “najnormalniji” mehanizam odbrane i način da se bori sa stresnim, kriznim situacijama.
To su često hipersenzibilna djeca sa visokom dozom frustracije na realno teške, mučne situacije.. Nekada je agresija i kao sredstvo manipulacije i put do nečega što se želi dobiti, postići.
Ono što je neko nepisano pravilo (razgovarala sam sa dosta ljudi koji su u ovoj problematici) jeste da se nasilje dosta kasno otkrije.
Žrtva uglavnom dugo ćuti i trpi nasilje (fizičko, verbalno, psiholosko) i to nije mali problem. Da li je razlog šutnje strah ili sram ili miks ovoga svejedno je, jer su nam upravo zato često “svezane ruke” da bilo sto učinimo i preventivno djelujemo.
Jedno od latentnih, ali i najpodmuklijih, svakako najopasnijih oblika vršnjačkog nasilja jeste psihološko; emocionalno nasilje. Ono može izazvati ozbiljne posljedice na ličnost, razvoj (inventar licnosti) i učiniti osobu nesigurnom, odbačenom, anksioznom, pa čak i depresivnom. Posebno treba upozoriti na online nasilje, djeca mogu biti vrlo brutalna periodu adolescenije, a krajnji ishod vršnjačkog nasilja može biti čak i suicid ili ubistvo i to je ono što je alarmantno, što nikako ne smijemo zanemariti.
Sjećamo se svi jezivog slučaja iz susjedne države; dječaka višestrukog ubice.
Kaznene politike u Crnoj Gori su takođe problem, često su te vaspitne mjere i ostale kaznene mjere kontraproduktivne (preseljenje iz škole u školu) rijetko problematično ponašanje prestaje da bude to promjenom sredine.
Vršnjačko nasilje može izazvati trajne posljedice; ne samo na žrtvu, već i na nasilnika (takodje dijete/adolescent).
Edukacija roditelja u smislu prevencije, edukacije; povezivanja, osnaživanja ipak nijesu nešto urodili plodom, bar ne u mjeri pokazatelja kolko se očekivalo, iako su programi roditeljstva uvršteni u Nacionalni plan (program je donio UNICEF u Crnu Goru).
Dobra preporuka je svakako psihološko savjetovaliste OKTA u Podgorici, jedna zaista ozbiljna i pouzdana adresa za sve kojima je potrebna ova vrsta pomoći, konsaltinga; edukacije, prevencije, osnaživanja – rad je posvećen timu profesionalaca psihologa i terapeuta, po svjetskom standardu i oprobanim tehnikama, a pristup je moderan, angažovan; fenomenološki. Poznajem više ljudi, parova, roditelja kojima je ovo zaista pomoglo.
Zanimjiv podatak je da je najniža stopa generalno i nasilja i vršnjačkog nasilja u zemljama koje imaju viši standard, takođe i u zemljama gdje su prava i slobode žena visoko (skandinavske zemlje recimo).
Sve više nasilja i agresije je u nametnutim sadržajima koji se djeci serviraju u vrlo osetljivoj dobi kada sve usvajaju i stvaraju sebi opasne idole (od mas medija, društvenih mreža do video igrica; filmova, muzike) ali ovo je za dublju psihološku analizu i izazov svakako za sociologa kulture i psihologe socijalne psihologije.
Djecu svakako ne treba kriviti jer su agresivna.
Odgovore uvijek treba tražiti u ambijentu, društvenoj zajednici.
Na nasilje, agresiju nikada ne treba odgovarati nasiljem, jer je to tek živo blato. Na nasilje se reaguje, o nasilju se ne ćuti već se glasno govori! Sve počinje na komunikacijskom nivou.
Toliko bar moze svako od nas.
(24kroz7)
