Emocije sam oduvijek gledala kao egzistencijalni dio ličnosti. Da bismo bolje ušli u tematiku emocionalne inteligencije i pismenosti, valja se podsjetiti koje su neke od dominantnih emocija.
STAV: piše Irena Ivanović
Prema umjerenosti i intenzitetu, kao i sadržaju, emocije mogu biti:
– Vezane za čulno draženje (bol, odvratnost, nezadovoljstvo, zadovoljstvo, estetske emocije, moralna osjećanja).
– Vezane za druge ljude (ljubav, ljubomora, zavist, mržnja).
– Vezane za samoprocjenu (osjećaj uspjeha i neuspjeha, ponos i sram, krivica, kajanje i sl.).
Jačina emocije može varirati od sasvim slabog intenziteta do snažnih afekata i neobuzdanih strasti. Važnu komponentu emocije čine organske i fiziološke promjene, od kojih su posebno značajne one nastale aktiviranjem simpatičkog nervnog sistema. Većina istraživača smatra da su emocije dio ljudskog evolucionog nasljeđa i da služe prilagođavanju, jer doprinose opštoj svjesnosti i olakšavaju društvene odnose, odnosno komunikaciju.
Radost, žalost, ljubav, simpatija, bijes, ponos, oholost, sram, briga, strepnja i nada samo su neka od emocionalnih stanja koja mi trenutno padaju na pamet. Emocije su, naravno, tokom svog razvoja praćene spoljašnjim i unutrašnjim promjenama. Često možemo prepoznati emociju kod sagovornika, bez obzira na riječi koje upućuje, posmatrajući njegov izraz lica, boju glasa, položaj tijela, gestikulaciju i tjelesnu napetost. Te neverbalne poruke mogu otkriti i da li osoba govori istinu ili pokušava da obmane.
Kod snažnih emocija javljaju se izražene promjene ne samo na licu, već i u srčanom ritmu, disanju, probavnom sistemu, pa čak i u radu žlijezda. Svi smo osuđeni da se borimo sa svojim emocijama i njihovim razvojem. Često to nije lak posao.
Česta je i dilema koje su emocije urođene, a koje nisu. Primarne emocije su radost, gnjev, strah i tuga, a javljaju se rano u razvoju individue. Situacije koje ih izazivaju u osnovi su jednostavne, ali su intimno povezane sa aktivnošću usmjerenom ka nekom cilju, zbog čega su često praćene visokom tenzijom.
Radost je emocionalni ekvivalent smanjenja tenzije do kojeg dolazi usljed postizanja cilja.
Gnjev se javlja kada postoji prepreka u postizanju cilja, a produženo stanje frustracije može dovesti do snažnog bijesa, pa čak i mahnitosti. Malo je ljudi koji nikada nijesu imali ovakav ispad, iskliznuće u životu – vjerujem da ih ni vi ne poznajete. To je, valjda, usud svih „srčanih naroda“ sa Balkana – prosto nam je takav genetski kod.
Strah karakteriše bježanje od opasnosti i često je pokazatelj nedostatka moći ili sposobnosti da se suočimo sa prijetnjom.
Tuga nastaje zbog gubitka voljenog bića ili nečega što smo cijenili. Njena jačina zavisi od vrijednosti koju pripisujemo izgubljenom. Najdublja tuga, recimo, nastaje gubitkom voljene osobe ili rastankom.
Sada konačno dolazimo do teme koja i dalje intrigira i stručnu i laičku javnost – emocionalne pismenosti.
Emocionalna pismenost omogućava nam da emocije rade za nas, a ne protiv nas. Poboljšava međuljudske odnose, omogućava ljubav i osnaživanje, saradnju i osjećaj zajedništva, punoće i kvaliteta u privatnim i profesionalnim sferama života.
Ipak, malo je ljudi koji zaista poznaju svoje emocije, razumiju njihovo porijeklo i iskreni su prema sebi. To je naš vječiti zadatak. Biti emocionalno pismen znači znati koje emocije posjedujemo mi, a koje drugi ljudi, prepoznati ih, razumjeti njihov intenzitet i uzroke. Emocionalna pismenost povećava ličnu moć.
Emocionalna inteligencija i emocionalna pismenost su u bliskoj vezi. Izraz “emocionalna inteligencija“ osmislili su psiholozi Piter Salovej i Džon Mejer, koji su tražili načine za njeno kvantitativno mjerenje. Emocionalna pismenost dolazi od jednog od mojih omiljenih autora – dr Kloda Stajnera, kliničkog i transakcionog psihologa. Prvi put je taj izraz upotrijebio 1979. godine u knjizi “Liječenje alkoholizma“. Emocionalna pismenost, prema njemu, jeste emocionalna inteligencija zasnovana na ljubavi.
U privatnom životu, emotivne vještine koristimo za razvijanje samokontrole, umirivanje ili emocionalnu izolaciju. Ipak, neke situacije prelaze u manipulaciju – kada osoba koristi emocionalne vještine da bi upravljala drugima, nametala im osjećaj krivice, straha, sumnje, uznemirenosti… Takve ljude zovemo “kontrolfrikovi“. Od njih se moramo zaštititi i distancirati ako je neophodno.
Iako mnogi prepoznaju važnost emocionalne inteligencije, često zanemaruju praktične emocionalne vještine koje poboljšavaju život svih ljudi. Dugoročno, jedine emocionalne sposobnosti koje donose human napredak jesu one zasnovane na ljubavi – koliko god to zvučalo kao fraza.
Cilj emocionalne pismenosti je da pomogne ljudima da bolje razumiju sebe i druge, da sarađuju bez manipulacije, koristeći empatiju i emocije za povezivanje i poboljšanje zajedničkog života. Zato se trening emocionalne pismenosti temelji na ljubavi.
Trening emocionalne inteligencije polazi iz srca i sastoji se od pet osnovnih vještina:
1. Poznavanje sopstvenih emocija
2. Iskrena sposobnost za empatiju
3. Upravljanje sopstvenim emocijama
4. Popravljanje “emocionalne štete“
5. Spajanje vještina
Nije mnogo ljudi spremno da radi na sebi i prizna značaj ove teme. No, ako savladamo dovoljno vještina, razvijamo sposobnost koju dr Stajner naziva emocionalnom interaktivnošću – svjesnost o sopstvenim i tuđim osjećanjima, što nam omogućava efikasne interakcije.
Istraživanja pokazuju da se emocionalni haos može izliječiti, čak i ako je uzrokovan ekstremnom traumom, u okruženju koje nam dopušta da izrazimo svoja snažna osjećanja.
U emocionalno pismenom okruženju možemo ići direktno u srž svog problema, bez straha od odbacivanja ili nerazumijevanja, i polako, ali sigurno, izaći na kraj s preplavljujućim emocijama koje su izazvane.
Angažovani tekstovi i literatura fenomenološke psihologije (uvijek mi je bila bliža od klasične psihoanalize) ukazuju nam da je emocionalno znanje potrebno kako bismo imali cjelovit i efikasan pristup životu, na svakom nivou i u svakom segmentu života (od energije koju dijelimo s nekim i započinjemo dan, rutinskog razgovora uz doručak, do važnih odluka kao što su izbor emocionalnog partnera, prijatelja, karijere, braka, roditeljstva i sl.).
Malo je tako uzbudljivih stvari kao ponovno otkrivanje ili oplemenjivanje svog emocionalnog inventara ličnosti. Kako poboljšavamo svoju emocionalnu pismenost, bićemo sve sposobniji da intuitivno osjećamo šta drugi ljudi misle i osjećaju. Ja volim te karakteristike, te vještine, da zovem “intuitivnom inteligencijom”.
Prema brojnim tvrdnjama, a često i na nivou introspekcije i iskustva, intuicija će se razvijati u empatičko čulo, dok svoje intuitivne predosjećaje budemo prenosili drugima i od njih dobijali potvrde istine koja se nalazi u korijenu tih predosjećaja. To empatičko čulo, zasnovano na ljubavi, osnova je emocionalno pismenog ponašanja.
Uz njega možemo direktno da se suočimo sa teškim emocionalnim situacijama, kao i da spriječimo da one eskaliraju, istovremeno otvarajući vrata bogatijim, kvalitetnijim i vrednijim odnosima. Od silne dinamike života, borbe za egzistencijom, karijerom i sl., često nam se desi da zaboravimo i potisnemo emocije te koliko su one važne (svi smo imali faze života, kraće ili duže, “emocionalne otupjelosti”).
Nekada je ovo ipak spasonosno jer predstavlja mehanizam odbrane od toksičnih ljudi i odnosa… ukoliko ne pređe u manir. Mislimo o emocijama i koliko smo emocionalno pismeni, promišljajmo o ovoj temi bar srijedom! Nije teško, a manifestacije će doći brže nego što očekujete!
Probajmo bez odlaganja – “ovdje i sada” (stari Geštaltista progovara iz mene). I nikada ne zaboravljajte da srce nikad ne laže!
Good luck!
