Crna Gora posljednjih godina funkcioniše u političkom sistemu u kojem se vlast formira isključivo kao zbir partijskih uticaja i interesa.
Piše: prof. dr Vojo Laković
Koliko smo duboko u krizi nacionalnih interesa, najbolje govore postizborne izjave tipa “bez nas se vlast sastaviti ne može”. Takve izjave pokazatelj su nedostatka političkog i građanskog morala, gdje su svi akteri isključivo u službi partijskih, a unutar njih i ličnih interesa, koji na kraju štete društvu u cjelini.
U takvom sistemu, nacionalni interes ostaje apstraktna i divergentna kategorija. Ne postoji politička volja da se prevaziđu partikularni politički interesi. Partije su fokusirane na očuvanje svoje moći i kontrole nad resursima, bez obzira na širu sliku. Ključno pitanje je: da li ovako uspostavljeni “principi” integrišu ili dezintegrišu Crnu Goru?
Iako se ne može apsolutno poreći da su neke od partijskih politika u interesu građana, glavni problem leži u činjenici da institucija vlade ne funkcioniše kao jedinstven administrativno-birokratski sistem. Cjelina sa jasnom i usklađenom nacionalnom politikom – kako unutrašnjom tako i vanjskom – ne postoji. Sistem “partijskih silosa” najvidljiviji je u svakodnevnom operativnom funkcionisanju vlade. Svaki politički subjekt vodi resore koji su mu dodijeljeni kao zasebna politička ostrva, uz minimalnu i neophodnu koordinaciju. Bez osjećaja odgovornosti prema širem interesu države i građana.
Kadrovska politika ne vodi se po principu kompetencije, već po partijskom ključu. Posljedica toga je postavljanje osoba sumnjivog integriteta na ključne pozicije. To dovodi u pitanje i proklamovane politike borbe protiv kriminala i korupcije – “rak-rane” našeg društva. Posljednji primjer imenovanja Dušanke Jeknić za otpravnicu poslova u Ankari jasno odslikava ovaj problem. Njena povezanost sa strukturama bivše vlasti i uloga u kontroverznim poslovima, poput šverca cigareta, postavlja pitanje: da li je ova odluka donijeta na nivou Vlade ili je MVP djelovao samoinicijativno? Odsustvo konsultacija sa premijerom i predsjednikom države samo dodatno potvrđuje da partijske kalkulacije nadjačavaju institucionalne procese.
Spoljna politika Crne Gore postala je poligon za demonstraciju ideoloških razlika između partija u vlasti. Dok je članstvo u EU nominalno zajednički imenilac. Jasno je da neki akteri to podržavaju više iz formalnih razloga nego iz stvarnog uvjerenja. Odnosi sa velikim silama – SAD, Rusijom, Kinom, pa i Turskom – vode se kroz prizmu partijskih ideologija, umjesto dosljedne državne strategije. Dovoljno je prisjetiti se učestvovanja visokih državnih funkcionera u predizbornim kampanjama koje se vode u različitim državama. Bezuslovno, to se reflektuje i na neusklađene odnose sa zemljama regiona, što dodatno komplikuje poziciju Crne Gore na međunarodnoj sceni.
U takvom sistemu, uspješnost ministara ne mjeri se prema njihovom doprinosu opštem dobru, već prema efikasnosti sprovođenja partijske politike u okviru svog resora. Kada se ministri ne biraju po stručnosti, već po partijskom ključu, njihova smjena nije pitanje kvaliteta rada, već političke trgovine. Svaki pokušaj promjene nosi sa sobom rizik destabilizacije vladajuće koalicije. U praksi, to znači da je gotovo nemoguće smijeniti ministre “ikebane” bez saglasnosti partije koja ih je predložila.
Jedan od potrebnih i potencijalnih alata za rješavanje ovog problema mogao bi biti novi ZAKON O VLADI, koji bi preciznije definisao odgovornost ministara i mehanizme njihovog imenovanja i smjene. S obzirom na dosadašnju praksu, postoji realan rizik da će i taj zakon biti prilagođen partijskim interesima, a ne interesima države. Taj zakon jeste potreban, ali ne i dovoljan za uspostavljanje FUNKCIONALNOG SISTEMA. Da bi se izašlo iz ovog začaranog kruga, potrebna je suštinska reforma političkog sistema, prije svega izbornog, koja bi stavila naglasak na POJEDINCE i INSTITUCIJE, a ne na partijske kvote. Bez takvih promjena, Crna Gora će ostati zarobljena u modelu vlasti koji ne može u cjelosti biti u službi građana, već dominantno partijskih “elita” i ličnih interesa.
