PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Sve nam ide dobro, kao u najljepšem snu. Dobro, u smislu DPS-a i njegovih trabanata koji tonu svakim danom, sve dalji, ne od preokreta i pobjede, to je prosto nezamislivo, nego i od ulaska u zonu i najmanje prijetnje.
Njihova opadajuća nemoć je toliko razmagnetisana da nije u stanju okupiti više od stotinak osobenjaka uz sav kitnjasti šund kvazi patriotske ideje koja zalazi, pogotovo posle debakla na velikim lokalnim izborima prije dvije nedjelje.
To je ono idealno stanje kada “nama” sve odgovora i sve nam ide na ruku, brzi ili odloženi izbori, jačanje institucija, pa čak i tavorenje, let u mjestu, a “njima” ama baš ništa, osim ove idijokratije i gluposti koju napravismo u parlamentu neku noć.
Čemu taj utopljenički i nelegalni potez kao da negdje gori, kao da smo prinuđeni na spašavanje gole čapre, kao da smo na njihovom nezavidnom mjestu, pa idemo protivustavno i barbarski? Čemu ta identifikacija sa agresorom i kriminalcem koji gazi legalitet a otpisanoj i pogubljenoj strani oblači oreol žrtve koju u dva dana podržaše svi relevanti centri ultimativne zapadne moći?
Samo ih je ovo moglo trgnuti i dati im krila pravedne pobune koja može okupiti i one davno nemotivisane i demobilizirane? Ovo su samo mogli da urade poslednji diletanti ili projektovani prevaranti. Ne kažem da će ih čak i ovako nešto uvesti u proces ozdravljanja ili vraćanja na početni i potenti period (apokatastasis, Origen), ali zašto rizikovati bez najmanje potrebe?
Umjesto da uživamo u ljepoti pobjede…
