U trenutku kada Crna Gora pokušava da stabilizuje javne finansije, privuče turiste i obezbijedi normalan život građanima, svjedočimo apsurdu – otpravnici vozova odbijaju ponudu kojom bi njihove plate premašile zarade sudija osnovnih sudova, velikog broja državnih službenika, pa i većine visokoškolaca.
Piše: Bojan OBRENIĆ
Ponuda menadžmenta ŽICG bila je jasna: koeficijent 7,9 i stimulans od 30% – što znači da bi plata otpravnika sa srednjom stručnom spremom i jednim mjesecom staža bila oko 1000–1160 eura, a sa 15 godina staža 1045–1208 eura. Dakle, govorimo o povećanju od najmanje 300 eura u startu.
Za poređenje, sudija osnovnog suda – sa završenim Pravnim fakultetom, položenim pravosudnim ispitom i višegodišnjim iskustvom – ima oko 1100 eura platu. Mnogi univerzitetski profesori, inženjeri i stručnjaci sa višom i visokom spremom, u realnom sektoru, bore se da dostignu prosjek od 1000 eura.
Ipak, sindikat otpravnika vozova odbio je ponudu i tražio dodatno povećanje stimulansa od 25%, što nije u skladu sa zakonom. Usto, zahtijevali su mjesečnu pomoć od 200–300 eura do usvajanja kolektivnog ugovora.
Time dolazimo do ključnog pitanja: da li se ovdje radi o sindikalnoj borbi za prava radnika ili o političkoj manipulaciji i pokušaju sabotaže države?
Jer, teško je objasniti zašto neko odbija platu koja ga svrstava u red najplaćenijih srednjoškolaca u zemlji, i to u vrijeme kada štrajk nanosi višemilionsku štetu državi, ugrožava turizam i stvara haos u saobraćaju.
Nije svaki sindikat samo sindikat. Dio njih prerasta u parapolitičke organizacije, koje koriste socijalne zahtjeve da bi ostvarivale političke ciljeve. Takav scenario ne bi bio nov u Crnoj Gori.
Zato ovo pitanje prevazilazi plate i stimulanse. Ovo je pitanje odgovornosti prema državi: da li smo svjesni da se iza „sindikalnih zahtjeva“ ponekad kriju interesi koji sa pravima radnika nemaju mnogo veze?
Ako neko odbija ponudu kojom bi imao više od sudije, a blokadom nanosi štetu svojoj zemlji, onda to nije sindikalna borba. To je – sabotaža države.
Izvor: BiznisCG
