Kriminolog i profesor na Pravnom fakultetu Velimir Rakočević ističe da se u slučaju tunela ispod Višeg suda urađeno dosta propusta, jer se nijesu poštovali standardi i procedure nakon saznanja o počinjenom djelu. Prije svega sa objavljivanjem prije vremena imena osumnjičenih, a nijesu se do kraja poštovale ni procedure prilikom samog uviđaja.
Kako je naglasio gostujuću u emisiji “Link” Radija CG, zbog toga što su informacije o imenima osumnjičenih otišle u javnost, ta lica su imala vremena da odu sa naše teritorije i preduzmu druge radnje koje mogu omesti istragu ili doprinijeti uništenju dokaza i svega što je krucijalno važno za postupak.
“Bitno je i da se striktno poštuju pravila struke, u ovom slučaju postupanje forenzike i kriminalistike na užem i širem licu mjesta izvršenja krivičnog djela. Tu nikom nije dozvoljeno osim ovlašćenom državnom tužiocu, ovlašćenim službenicima policije i ovlašćenim forenzičarima. Svi drugi van ovog kruga nemaju šta da traže na licu mjesta”, ističe Rakočević, prenosi portal RTCG.
Naglašava da još uvijek nema dovoljno činjenica koje bi uključivale SDT u ovaj slučaj. U ovoj fazi imamo tri krivična djela za koje su propisane kazne do 10 godina zatvora, a SDT se po pravilu bavi najtežim krivičnim djelima za koje je zaprijećena kazna viša od 10 godina. Ali, dodaje, treba imati u vidu da ovakvo djelo ne može izvršiti pojedinac ili bilo ko ko iza sebe nema kriminalnu organizaciju.
“Važno je da se sva lica privedu pravdi, ali organizovane kriminale grupe poprimile su neke nove forme, imaju jaku logistiku i njihov način funkcionisanja je takav da ako ima više slojeva u izvršenju nekog kriminalnog djela, onda članovi jednog sloja ne znaju tačno ko je u drugom i time ako jedno lice bude lišeno slobode nije zagarantovano da će dovesti od nalogodavca. U većini slučajeva onaj koji mu je dao nalog ili novac često je sa lažnim imenom. Pravda na žalost ne bude zadovoljena. U ovom slučaju veliki je zadatak ne samo pred našim organima, već će morati da se traži i međunarodna pomoć da bi se došlo do nalogodavaca”, smatra Rakočević.
Rat kriminalnih klanova je, kaže, samo utihnio. Modeli njihovog djelovanja su usavršeni, toliko su dobro pozicionirani, da im ništa ne znači čak ni ako im vođa klana bude ubijen ili uhapšen. Ovo je, kaže, poprimilo oblike transkriminaliteta i jedna država se teško može sama boriti sa tim. Pomoć evroatlanskih partnera je potrebna, kao i sistemski pristup koji traži velika ulaganja.
Ocjenjuje da je opasna politizacija i svojatanje u policiji ili u pravosudnom sistemu i oni moraju biti samostalni u radu.
“Kod nas je ključni problem neefikasnost pravosudnog sistema. Vrlo je važno dokazati nečiju kriminalnu aktivnost, tu sve mora biti nesporno, pa i ako se pojavi potreba za rekonstrukcijom i da provjerite neke činjenice. Ova neefikasnost gdje nemamo pravosnažne presude je zabrinjavajuća”, naglašava Rakočević.
Političari se, ističe on, interesuju za bezbjednosni sektor, jer nijesu naivni, tu je informacija najveći resurs. Utrka u tom djelu postoji, ali u tom sistemu moraju da budu profesionalci, jer dugačije nanosi se šteta.
“Nema sistema koji je 100 odsto kompatibilan, ali mi kao malo društvo moramo biti mnogo bolje organizovani. Nezamislivo je da ključni organi nijesu uvezani, da nam tužilašto radi još kao u analognom dobu. Naš sistem bezbjednosti nije do kraja kompaktan i nema preventivnog djelovanja, već samo kada se nešto desi. Naše službe moraju da budu kadrovski opremljene, da imaju uslove za rad da bi došli do rezultata”, naveo je Rakočević.
