DPS je do formiranja “apostolske Vlade“ zaposlio gotovo 5000 ljudi. Čak je zapošljavao i u ustanovama koje ne postoje i do današnjega dana ne rade – kao na primjer domovi starih u Podgorici i Nikšiću. Ipak, ta zaposlenja nisu predmet interesovanja pojedinih aktuelnih ministara, već očigledno, samo ona koja su se desila nakon promjene vlasti 30. avgusta 2020, poručio je poslanik Pokreta za promjene Vladan Raičević.
Kako dodaje, postavlja se pitanje je li 43. vlada „reformska“ ili kontinuitet vlade Duška Markovića?
“Uoči neslavnog jubileja, skoro decenije od ponižavajuće poruke osionih sinova trodecenijskog državnog vrha, upućene crnogorskim građanima „Jedan zaposleni, to su četiri glasa,”da ne pominjemo još jednu vulgarno-uvredljivu, kojom je sveukupna domaća i međunarodna javnost lično čula kako tadašnja DPS vlast kalkuliše glasove i trguje dušama, danas opet ta ista javnost sluša, od direktnih aktera ili nemuštih posmatrača, namjere da se, pod izgovorom zaštite, „preuzmu“ državne kompanije i zbog nekontrolisanog zapošljavanja valjda vrate na fabrička podešavanja, kako ne bi, slučajno, niko osim tridesetogodišnjih pljačkaša, mogao da ima zaposlenje ili da vodi brigu o državnoj imovini”, naglašava Raičević.
On navodi da trideset godina torture, mraka, podaništva i posrnuća zemlje, ne smije se zamagliti nesporazumima i neslaganjima izmedju pobjedničkih stranaka, koje su bile u obavezi da isporuče minimum rezultata za ukazano povjerenje birača, bez obzira na političko miješanje karata, koje diktiraju strani centri moći.
“I dok Evropska komisija u svojim Izvještajima o Crnoj Gori gotovo neizostavno traži sudski epilog afere Snimak, nova „reformska i proevropska vlada“ to ne pominje, već će, sudeći po onome što namjerava činiti, akteri ili njihovi saradnici biti u prilici i da odlučuju. Vlada Duška Markovića je priznala, usvajajući Izvještaj o realizaciji Plana optimizacije javne uprave 2018–2020 „da cilj tog plana nije ostvaren, već da je na centralnom nivou tokom sprovođenja Plana došlo do povećanja broja zaposlenih“. U tom periodu, zvanično se broj zaposlenih, na centralnom i lokalnom nivou, povećao osam odsto”, tvrdi on.
Prema riječima Raičevića, iskrena zaštita državnog interesa bila bi oduzimanje mafiji ostataka crnogorske privrede i vraćanje građanima, odnosno državi.
“Kada sagledamo unatrag, vladajuća klika, u periodu od 45 godina, nije pokrenula ni jedan jedini razvojni projekat, niti jednu investiciju koja bi obezbjedila stabilan realni sektor i zaposlila ugrožene građane. Jedina investicija kojom su se mogli pohvaliti jeste nabavka “pametnih brojila”, koja opet platiše građani”, dodaje on.
Kako je istakao, rasprodaja državnih preduzeća koje je planski pripremala tridesetodišnja Vlada, uz suštinsku pomoć mafije iz Privrednog suda, bila je došla do svog finala, pripremljenom prodajom EPCG, njenom podjelom na tri dijela, kako bi je, kako ističe, preuzele firme iza kojih stoji mafija, odnosno funkcioneri bivše, a sada već i aktuelne Vlade.
“I kad su građani konačno stali na stranu sopstvene slobode, osjećajući sigurnost i povjerenje u nova rukovodstva preostalih državnih firmi, pobijeđeni, a reahabilitovani “stručnjaci,” su se sjetili struke, prozivajući na odgovornost one koji su za godinu više i bolje uradili za interes građana, nego pomenute štetočine za tri minule decenije”, naglašava Raičević.
On napominje da je dug spisak spornih stečaja u kriminalizovanom Privrednom sudu koji će se, nada se, uskoro predstaviti kao jedino što su umjeli i znali prethodnici istinske građanske vlasti, koja je, nažalost, opet ugrožena.
“I dok čekamo da se javnost upozna sa razlozima kašnjenja Zakona o porijeklu imovine ili sa posljedicama djelovanja famoznih stručnih kadrova od kojih svakog mjeseca neko završi u pritvoru, građanima se serviraju izvještaji koji se odnose na broj zaposlenih građana, koji su na tu koru hljeba čekali više od pola života. Kako Crnu Goru ne bi doveli na prilike iz vremena knjaza Danila, vraćajući je u ruke njenim rušiteljima, moramo se odlučno suprotstaviti najavama pojedinih ministara, koji šansu za finalno dokusurivanje državnih resursa vide upravo u narodnoj neslozi, prouzrokovanoj političkom neozbiljnjošću onih koji su morali i bili u obavezi da građansko povjerenje opravdaju. Jedno se ipak mora priznati, sve smo vidjeli, pa i slobodu. Samo se još na pravdu čeka”, zaključuje on.
