PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Osim što je Milojko podigao plate, nebitno kako, pa sve i da je prevara u pitanju, za građane ove siromašne i očerupane države – to je ravno čudotvorstvu i on je tim činom sebe predstavio kao mesiju, oživjevši te ružičaste snove iz vremena Anta Markovića, dakle, osim toga, glasači na izborima najčešće bježe u novo i neuprljano, bježe od starih znanaca koji ih podsjećaju na bijedu politike.
Da, izbori u sebi uvijek imaju taj eskapistički nagon spašavanja i traženja novih horizonata.
Za Milojka ih vežu lijepe uspomene, konačno da neko pokuša pomoći narodu, puku, a ne sopstvenim džepovima i odnarođenoj pseudo-eliti, Aliji Košuti ili… To je tako doživljeno i apsorbovano u memoriji jednog broja ljudi poprimivši elemente mita.
Ovi momci i djevojke iz Evrope Sad su idealan prostor za prebjeg, pogotovo u ovom rasulu i gadluku međusobnog spoticanja i optuživanja aktualnih aktera antagonizovane i na krv posvađane većine.
Mislim da Milojko i Jakov sasvim opušteno i optimistično ulaze u naredne dane. Okolnosti i postojeća konjunktura im ide na ruku, čini mi se, a takva je i njihova retorika: obećavajuća i idealistička.
Koga još može privući ponavljajuća poštapalica: ‘Dobar dan slobodna Crna Goro i Vi u Ziksu’, ili ‘časni SNP’?
