PIŠE: Feđa Pavlović
“Bijes koji pjesma “Veseli se srpski rode” periodično budi u dijelu crnogorske javnosti otvara jedno zanimljivo pitanje.
Naime, kako to da crnogorski nacionalistički diskurs već duže od dvije decenije nije u stanju da iznjedri niti jednu iole pjevljivu muzičku numeru?
Tri vrijedna ostvarenja koja bi se mogla uvrstiti u ovaj žanr – “Goro moja” (Perper), “Sivi soko” (A. Tabaš & B. Popović), “Ovo je zemlja naša” (D. Popović & S. Ćetković) – datiraju još iz 1998, odnosno 2000.
Dakle, prilično davno. Od tada je samo Beogradski Sindikat štancovao 4 studijska albuma i 20 singlova, među kojima, budimo iskreni, ima barem pet-šest klasika ložačke glazbe.
A šta je za to vrijeme proizveo crnogorski pop-politički korpus? Ako su pjesme poput “Crna Gora je moj dom” Jadranke Barjaktarović i “Ja sam Crnogorac” Milana Sjekloće reprezentativni primjerci – ako je to danas najveći muzički domet crnogorskog nacionalističkog diskursa – onda vi, drage komite, imate mnogo većih problema od Danice Crnogorčević.
Muzika je oduvijek bila jedan od najvažnijih kanala (ako ne i najvažniji) kroz koji su se ideološke platforme artikulisale i pronosile.
To je bilo savršeno jasno i kralju Nikoli (“Onamo, ‘namo!”) i Titovim komunistima (“Uz maršala Tita”, “Po šumama i gorama”…).
Tako je i danas. Bez kvalitetnog muzičkog izraza, sposobnog da inspiriše i mobiliše, diskurs koji baštinite nema mnogo šanse da dugoročno opstane na tržištu emocija, poručio je Pavlović.
