Piše: “Vuk sa Vol strita” Vladimir Đukanović:
Predsjedavajući američke centralne banke, Jerome Powell, saopštio je juče odluku o daljem dizanju kamatnih stopa u SAD. Pred punim Kongresom izjavio je da je inflacija u Americi i dalje problem. Ova izjava je u kontrastu sa prošlom nedeljom kada smo dobili signal o pauzi podizanja referentnih kamatnih stopa.
Stopa će biti povećana još dva puta ove godine za po 0.25%. Inflacija od preko 4% je daleko od dugoročnog cilja od 2%. Strah da će hlađenje ekonomije dovesti do povećane nezaposlenosti se video u izjavama mnogih kongresmena. I dalje im je teško utuviti u političke glave da teški problemi zahtijevaju teška rješenja. Nema rezanja inflacije bez smanjenja potražnje za dobrima i uslugama. To neminovno vodi u pad ekonomske razmjene pa samim tim i gubitkom radnih mjesta. Inflatorni pritisci su globalni preko godinu dana i svijet nije u stanju da ih riješi jer imamo vakum među liderima. Političarima nikada ne odgovara veća nezaposlenost jer im tada popularnost pada.
Zato je nezavisnost centralne banke, u americi FED-a, ključna za upravljanje makroekonomijom. Demokrate pritiskaju Powell-a sa dodatnim mandatom pune zaposlenosti u SAD. Centralne banke imaju dvije glavne uloge: stabilnost nacionalne valute i nisku inflaciju. To su dva stuba monetarne politike koja su neophodna za svako zdravo ekonomsko okruženje. Nivo zaposlenosti nije njihov posao već je na izvršnoj vlasti koja drži konce fiskalne politike. Dakle gospodo, obezbijedite bolje poslovne uslove i javne radove ako želite povećanu zaposlenost. Prebacivanje te odgovornosti je pokvaren politički potez jer centralni bankari nemaju oruđa kojima bi taj cilj postigli. Mogu da ne podignu referentne stope, zadrže zaposlenost na visokom nivou ali inflacija u tom slučaju divlja.
Amerika postavlja globalni ton makroekonomskih kretanja. Kada tamo imamo populističke poteze i dalje inflatorne pritiske, šta da očekujemo od ostatka svijeta. Podilaženje punoj zaposlenosti čini ekonomiju manje efikasnom, a inflacija čini svoje i siromaši čitavu populaciju. Kada za iste pare kupite duplo manje proizvoda, vaš standard je prepolovljen. Kada obuzdate inflaciju smanjenjem potražnje, gase se neproduktivna radna mjesta i ti ljudi su primorani da se prekvalifikuju produktivno. Na duge staze ovo je pravi potez jer čuvate standard, stabilnost i povećavate produktivnost.
Drugi set problema je vezan za nestabilnost bankarskog sektora. Novi paket zakona će se odnositi na velike banke. Manje banke, koje su u najvećem riziku, ostaće nedodirnute. Ako definicija velike banke ostane na limitu od $250 milijardi u kapitalu, očekujte dalji niz bankrota. Dizanje tog limita sa $50 milijardi na $250 za vrijeme predsjednika Trump-a je ostavio mnoge veće banke bez neophodnih stres testova kojima su izloženi veliki. Kratkoročno to stvori nešto veći profit, ali dugoročno povećava rizik čitavog bankarskog sistema. Bankari prirodno plasiraju novac u sve rizičnije projekte i tako se dođe do savings&loans krize u Americi 80tih godina. Trajala je skoro 10 godina i obrisala skoro trećinu regionalnih banaka.
I u ovom segmentu kongresmeni nisu imali ništa pametno da kažu. Opet im je glavni problem bio zaposlenost i visoke rezerve kapitala koje se zahtijevaju od banaka. Baš te rezerve obezbjeđuju stabilnost finansijskog sistema u turbulentnim vremenima. Popuštanjem u tom segmentu samo bi rasplamsali vatru koja prijeti da postane bankarski požar.
U julu nas čeka odluka Powell-a i njegovih kolega. Ispravno će podići referentne kamatne stope za 0.25%. Ovo je pravi ali nedovoljan potez da se inflacija brzo riješi. Ostatak svijeta, naročito zapadnog se oslanja na Ameriku i njene poteze. Inflacija u EU je i dalje preko 6% a u Velikoj Britaniji preko 8%. Ta ekonomska rak rana mora da se sanira što brže. Lakih rješenja nema i sigurno neće doći od političkih mešetara.
(Fejsbučenje.com)
