Većina nas koji smo u vrijeme nekadašnje Jugoslavije imali priliku da kroz prste propustimo milione dinara, nekako smo bili zaljubljeni u jednu novčanicu.
Siva hiljadarka, puštena u upotrebu 1975. godine, ima posebnu priču…
Yugopapir je 1982. godine, o Ružici Arsenijević, ženi sa hiljadarke, najpoznatije jugoslovenske novčanice, napravio je tekst za sva vremena.
Novčanica od 1.000 dinara pojavila se uoči velikog praznika u SFRJ – Dana republike, pred 29. novembar 1975. godine.
Veoma brzo prozvana je “siva golubica” zbog nijansi sive boje na njoj. Vrijedjela je tada 55 američkih dolara ili 121 zapadnonjemačku marku, a u trenutku kada je povučena iz opticaja 1989. godine njena vrijednost bila je 10 para konvertibilnog dinara i za taj novac nije mogla ni šibica da se kupi.
Tema po kojoj je Andreja Milenković uradio grafička i likovna rješenja za pomenutu novčanicu, bila je “zeleni plan”. Za 15 godina postojanja ovog apoena nikada nije falsifikovana jer je čini više od 40.000 linija sivih nijansi.
Na prvi pogled, ovo je obična novčanica kojom se numizmatičari, kolekcionari, ali i struka ne bave previše. Poznato je da novčići i papirni novac nose različite prikaze i simbole, ali i poznate ličnosti. Međutim, nisu sve osobe sa novčanica bile poznate, sve dok nisu dospjele na iste.
O ženi, reklo bi se, seljanki, s novčanice od sto starih hiljada – nije se znalo ništa. Onda je, nije tome davno, Jovan Hadži-Kostić u svojoj antologijskoj rubrici rekao da je žena s (nove) hiljadarke – najidealnija žena Jugoslavije.
Postavlja se pitanje, da li ona uopšte postoji i ko je ta idealna žena. Ona nije izmišljena, njeno ime je Ružica, živjela je i radila u Beogradu.
Međutim, zaboravite, na trenutak, taj lik. I malo bolje pogledajte novčanicu. Ispod same ženine glave su štampana slova: A. Milenković.
Andreja Milenković, Leskovčanin po rođenju, Piroćanac po školovanju, primijenjeni umjetnik po opredjeljenju – tvorac je novčanice od hiljadu novih dinara. A lik žene na toj novčanici, lik seljanke kojoj čuperci vire ispod marame koja je omeđila lijepo, energično lice prodornog pogleda – lik je njegove supruge Ružice, rođene Arsenijević.
Andrija Milenković je, poslije izvjesnog vremena provedenog kao asistent profesora Mihajla S. Petrova na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, počeo da se bavi (bilo je to 1958.) kreiranjem poštanskih markica, da bi se 1966. zaposlio u Zavodu za poštanske marke gdje i danas radi, napisao je Miobor Stošić u Praktičnoj ženi, 1982. godine.
Preminuo je 2005. godine u Beogradu, u 82. godini.
