Uprava policije povrijedila je pravo na život Nataši (35), Marku (8) i Mašanu Martinoviću (10), koje je 12. avgusta 2022. godine na Cetinju usmrtio masovni ubica Vuk Borilović.
To je ključni zaključak Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, koji je ispitivao pritužbu Natašine majke i babe Marka i Mašana Martinovića, Vesne Pejović.
Pejović je u pritužbi koja se odnosi na rad Uprave policije i osnovnih državnih tužilaštava Cetinje i Nikšić napisala da je njenoj kćerci i unucima povrijeđeno pravo na život:
“U nezapamćenoj tragediji koja se dogodila 12. avgusta 2022. godine, u Cetinju, kada su ubijeni u svom porodičnom domu.”
U detaljno obrazloženom mišljenju, zamjenica Ombudsmana, Mirjana Radović konstatovala je niz ozbiljnih propusta. Navodi da je u kritičnoj situaciji, prilikom upotrebe vatrenog oružja od strane policajaca, više puta dolazilo do zastoja oružja, što može ukazivati na tehničku neispravnost ili na nedostatak vještina službenika.
Policijski helikopter tog dana bio je u kvaru, a policajci nijesu imali dovoljno zaštitne opreme, niti adekvatno oružje na raspolaganju. Poseban problem je i hronični manjak ljudstva, kao i nedovoljna obučenost za postupanje u kriznim situacijama.
Zaštitnik je utvrdio da je Uprava policije kasnila s davanjem informacija javnosti, čime je dodatno pojačana uznemirenost građana, a registrovana je i neefikasna procedura međusobnog obavještavanja rukovodnog kadra. Posebno je kritikovano to što je poziv za saglasnost za angažovanje posebne jedinice upućen tek 22 minuta nakon prve prijave.
“Što je, između ostaloga, u konačnom rezultiralo da postupajući policijski službenici i građani u međuvremenu budu prepušteni sami sebi”, konstatuje se u Mišljenju.
U to vrijeme, direktor Uprave policije je bio Zoran Brđanin a na čelu miniistarstva unutrašnjih poslova Filip Adžić.
Nakon detaljnih navoda, zamjenica Zaštitnika konstatuje:
“Na osnovu svega navednog, Zaštitnik zaključuje da je Uprava policije u konkretnom slučaju povrijedila pravo na nepovredivost fizičkog integriteta iz člana 28, stav 2 Ustava Crne Gore i, analogno tome, pravo na život iz člana 2 Konvencije propuštanjem preduzimanja preventivnih mjera u cilju zaštite života kćerke i unuka podnositeljke pritužbe – Nataše, Marka i Mašana Martinovića.”
Radović u Mišljenju naglašava da Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju, ali i ODT Nikšić, nijesu blagovremeno ni temeljno ispitali sve aspekte postupanja policije. Posebno je problematično što porodica žrtava nije bila pozvana da da svoja saznanja o događaju, iako je to jedan od uslova da istraga bude sveobuhvatna i djelotvorna.
Ombudsman konstatuje da takvo postupanje “ne doprinosi djelotvornosti istrage, niti jačanju povjerenja javnosti u rad pravosuđa”.
Pored toga, ističe se da je tužilaštvo najprije ocijenilo da nema osnova za krivični postupak, da bi kasnije ipak podnijelo optužni predlog protiv tadašnje načelnice cetinjske filijale MUP-a, zbog propusta da se pokrene postupak za oduzimanje Borilovićevog oružja. Time je, kako se navodi, dovedena u pitanje dosljednost i profesionalnost tužilačkog postupanja u predmetu koji je uzdrmao cijelu državu.
MASAKR
Borilović je prije tri godine u cetinjskom naselju Medovina ubio deset ljudi, od kojih dvoje djece i ranio šest sugrađana, nakon čega ga je ubila policija.
Osim Nataše Martinović i njena dva sina koja su tek bila zakoračila u život, Borilović je tog dana ubio i njihovog kuma Milana Martinovića (37), zatim tri člana porodice Drecun – Rajka (56) i njegove roditelje Danicu (74) i Dimitrija (81), ali i Gorana Đurišića (54) i sestre Aleksandru (52) i Milu Radunović (50).
Svima je život oduzeo u ubilačkom pohodu u petak 12. avgusta 2022. godine, između 15.23 i 15.50 sati.
U istom intervalu ranio je još pet sugrađana – Filipa Đurkovića, Aleksandra Drecuna, Slavicu Zvicer, Milevu Ramadanović, Darinku Čelebić i policajca Ljubišu Maksimovića.
U razmjeni vatre s policijom Maksimović je ranjen, a Borilović ubijen.
Policija je tada u pravcu masovnog ubice ispalila pet hitaca, od kojih je jedan bio smrtonosan. Takođe, u pucnjavi na Borilovića učestvovao je i Cetinjanin Nenad Neno Kaluđerović, ali je istragom utvrđeno da njegov hitac nije bio poguban po masovnog ubicu.
ZAKLJUČCI I PROPUSTI
Ispitujući da li je država odgovorna za smrt, zamjenica Zaštitnika konstatuje da je potrebno odgovoriti da li je, po saznanju da je Borilović započeo sa upotrebom oružja, postupanje Uprave policije bilo takvo da ispunjava zahtjeve adekvatnog preventivnog djelovanja u cilju sprečavanja ubistava i ranjavanja.
Ona naglašava i da je dužnost preduzimanja preventivnih operativnih mjera prema članu 2 Konvencije obaveza sredstava, a ne rezultata, što znači da država nije odgovorna za svaku smrt koja se dogodi, već samo ako nije preduzela razumne mjere koje je mogla preduzeti da bi spriječila poznatu i realnu opasnost po život.
“S tim u vezi neophodno je odgovoriti na nekoliko pitanja, uključujući: da li je na dan tragičnog događaja bilo angažovano dovoljno policijskih službenika, da li su službenici koji su prvi preduzeli mjere i radnje u cilju zaštite života građana/ki Cetinja bili odgovarajuće opremljeni i obučeni da rukuju vatrenim oružjem, da li su postupali i, ako jesu, po kojem protokolu ili pravilima službe u datoj situaciji, da li im je obezbijeđena pomoć i koja, da li je rukovodni kadar postupio blagovremeno i koje mjere i radnje su preduzete u vezi s tragičnim događajem, te kakav odnos su Ministarstvo unutrašnjih poslova i Uprava policije ispoljili prema javnosti za vrijeme kritičnog događaja”, objašnjeno je.
Zaštitnik je utvrdio da su na dan tragedije u OB Cetinje radila 34 policajca, iako je sistematizacijom predviđeno 47, a da je njih 12 bilo odsutno zbog godišnjeg odmora, bolovanja ili ispomoći u drugim stanicama. Na terenu ih je bilo svega pet, još toliko kao ispomoć i jedan u dežurnoj službi.
“U vremenu od 7.00 do 19.00 h, na terenu je bilo radno angažovano pet policajaca, dok je na obezbjeđenju manastira kao ispomoć iz CB Nikšić bilo raspoređeno takođe pet policajaca, dok je jedan službenik obavljao poslove vođe Dežurne službe OB Cetinje. Zaštitnik je u preventivnom mandatu više puta ukazivao na manjak kadrova u OB Cetinje, kao i preopterećenost postojećih kadrova”, piše u Mišljenju.
Radović konstatuje da je u spisima predmeta zabilježeno da je tokom intervencije više puta dolazilo do zastoja policijskog oružja, a da nema dokaza kada su službenici posljednji put vršili čišćenje oružja, obuke gađanja ili kontrole psiho-fizičke sposobnosti.
“U spisima predmeta ne egzistiraju činjenice ni okolnosti na osnovu kojih bi se moglo zaključiti kada su policijski službenici zadnji put prije tragičnog događaja izvršili čišćenje oružja, provjerili njegovu ispravnost, učestvovali u periodičnim obukama gađanja, niti da su navedena pitanja bila predmet kontrole rukovodnog kadra”, konstatuje ona, zaključivši da je izostala blagovremena i koordinisana reakcija Uprave policije, uzrokovana hroničnim nedostatkom kadra i opreme, kao i izostankom sistemskih provjera.
“U konačnom i Uprava policije je kroz naknadno sačinjenu analizu uočenih nedostataka konstatovala da se, kao glavni nedostatak i problem, javlja manjak ljudstva, manjak raspoložive zaštitne intervencijske opreme, neadekvatno vatreno oružje, nedovoljna obučenost službenika, nemogućnost helikopterske jedinice da pruži ispomoć zbog kvara na helikopteru, te da je Uprava policije kasnila s davanjem saopštenja za javnost”, piše u Mišljenju.
Radović je naglasila da je odmah trebalo izaći u javnost sa informacijom da je u toku krizna situacija, koliko je bilo ubijenih, koliko ranjenih i da bi se na taj način izbjeglo širenje dezinformacija i panike.
“Na taj način izbjeglo (bi se) objavljivanje niza neutemeljenih izjava i tekstova na društvenim mrežama i posredstvom javnog informisanja u kratkom vremenskom periodu, a u daljem bi se unekoliko izbjegla i uznemirenost građana širom Crne Gore”, piše u Mišljenju.
Radović je Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno Upravi policije, izdala preporuke da obezbijede zapošljavanje nedostajućeg broja policajaca u Upravi policije shodno važećim aktima o sistemtizaciji, da im obezbijedi neophodna sredstva i opremu za rad policajaca, da periodično preispituje psiho-fizičko stanje policajaca.
Preporučila je i da obezbijede periodične kontrole ispravnosti sredstava i opreme za rad, uključujući i sredstva prinude, zatim periodične obuke u vezi s primjenom policijskih ovlašćenja, ali i da sačini detaljan plan postupanja u kriznim situacijama s preciznim navođenjem lica odgovornih za sprovođenje plana, a zatim da se sprovedu obuke službenika s tim u vezi.
Porodice da ne kriju probleme
U mišljenju se navodi i da u spisima predmeta ne postoji dokaz da je Uprava policije imala saznanja o simptomima mentalnog oboljenja koje je ispoljavao Vuk Borilović.
Međutim, Zaštitnik podsjeća da je u takvim slučajevima prevencija moguća samo ako postoji rana identifikacija rizika i pravovremena reakcija – od strane porodice, zajednice i institucija.
“U spisima predmeta ne egzistira dokaz da je Upravi policije bilo poznato da je pok. Borilović ispoljavao simptome mentalnog oboljenja, koja bi, s tim u vezi, imala obavezu da preventivno djeluje. S tim u vezi, Zaštitnik podsjeća da, kada je riječ o osobama s mentalnim oboljenjima, ključno je razumjeti da rana identifikacija rizika i odgovarajuće reagovanje zavise kako od osoba s kojima su u kontaktu, tako i od sistema zdravstvene i socijalne zaštite koji moraju djelovati proaktivno, biti dostupni i dovoljno snažni da omoguće blagovremenu intervenciju – kako bi se rizici prepoznali i sanirali u ranoj fazi. Prevencija zahtjeva sinhronizovano djelovanje – članova porodice, zajednice i institucija. Ukoliko porodice ne preduzimaju mjere i ne pruže podršku članu porodice u liječenju, već kriju iz socijalnih, kulturoloških, običajnih i/ili drugih razloga, mogu nastati kobne posljedice”, piše u Mišljenju.
U tom smislu, Zaštitnik je podsjetio na ranije datu preporuku Ministarstvu zdravlja i Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije – da u saradnji sa Upravom policije izradi Protokol kojim bi se precizno definisale uloga, procedure i saradnja postupajućih službenika uključujući zaposlene u centrima za mentalno zdravlje, centrima za socijalni rad i policijske službenike u cilju blagovremenog, sinhronizovanog i multisektorskog pristupa u radu s mentalno oboljelim osobama.
Nejasan komandni lanac
Zamjenica Ombudsmana navodi da neadekvatnu reakciju policijskih službenika u smislu otklanjanja opasnosti, odnosno pružanja pomoći građnima/kama Cetinja potvrđuju gotovo svi svjedoci, koji su dali svoje izjave pred Višim državnim tužilaštvom.
“…Nije moguće zaključiti ko je rukovodio samom akcijom policijskih službenika, na osnovu kojeg protokola ili pravila službe, koje mjere i radnje su naložene i s kojim ishodom, a u smislu postojanja jasnog komandnog lanca i rukovodnog upravljanja ovom složenom situacijom, a po saznanju da je Borilović započeo sa upotrebom oružja”, piše u Mišljenju.
Zaštitnik je primijetio neefikasnu i složenu proceduru međusobnog obavještavanja rukovodnog kadra o tom tragičnom događaju.
“Poziv u cilju dobijanja saglasnosti za angažovanje posebne policijske jedinice je upućen 22 minuta nakon prijave predmetnog događaja, a što je, između ostaloga, u konačnom rezultiralo da postupajući policijski službenici i građani/ke u međuvremenu budu prepušteni sami sebi. Ministarstvo unutrašnjih poslova nije putem javnog saopštenja ili upozorenja, odmah po saznanju za djelovanje Borilovića, pokušalo da i na ovaj način preventivnim djelovanjem upozna građane/ke s postojanjem neposredne opasnosti za život, shodno Zakonu o unutrašnjim poslovima kojim je propisano da Ministarstvo obavještava javnost o vršenju unutrašnjih poslova, kad je to u interesu građana Crne Gore i njihove bezbjednosti”, konstatuje Radović.
Propusti tužilaštava
Radović u Mišljenju naglašava da Osnovno državno tužilaštvo na Cetinju, ali i ODT Nikšić, nijesu blagovremeno ni temeljno ispitali sve aspekte postupanja policije.
Posebno problematizuje što porodica žrtava nije bila pozvana da da svoja saznanja o događaju, iako je to jedan od uslova da istraga bude sveobuhvatna i djelotvorna.
Ombudsman konstatuje da, iako je postupak pred ODT-om Cetinje u toku, ne može a da ne ukaže na prethodno tužilačko postupanje koje, po mišljenju Zaštitnika, ne doprinosi utisku djelotvornosti:
“A koje je neophodno otkloniti u nastavku postupka pred nadležnim tužilaštvom na Cetinju.”
Iako je, kako je navedeno, ODT na Cetinju podnijelo optužni predlog protiv bivše načelnice Filijale za upravne i unutrašnje poslove Cetinje zbog nepokretanja postupka za oduzimanje oružja od Borilovića, Zaštitnik ukazuje da prvobitno donijeta odluka pomenutog tužilaštva “nije doprinijela očuvanju javnog povjerenja u vladavinu prava”.
Kontatuje da je postupajuća tužiteljka u službenoj zabilješci Ktr. br. 77/23 od 19. jula 2023. godine ocijenila da “nema bića krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti”.
Odluku je obrazložila time da “se ne može isključiti mogućnost da bi do predmetnog događaja došlo i da je postupak oduzimanja oružja sproveden”, kao i da je “događaj nastupio godinu dana kasnije u odnosu na prijavu protiv Borilovića” i da je “u sličnim situacijama Filijala postupala na isti način, što je bila njihova uobičajena praksa”.
Zaštitnik, međutim, naglašava da je od obavještenja o krivičnoj prijavi protiv Borilovića do masakra protekao period od nešto duže od godinu dana, te da se zakonito postupanje državnih organa smatra ključnim za očuvanje povjerenja javnosti u njihovu privrženost vladavini prava i otklanjanje sumnji da vlast ima tendenciju da zataškava ili toleriše nezakonite radnje državnih službenika (Bati i drugi protiv Turske, stav 136).
Zaštitnik konstatuje da je ranjeni građanin tvrdio, a njegov brat potvrdio, da je policajac odbio da im pomogne jer “mora da čuva manastir”, dok je policajac to negirao. Navodi se da nema u spisima traga da je saslušana treća osoba o tome, te da je tužilaštvo u Nikšiću povjerovalo policajčevoj verziji.
Pritužba Pejović na policiju i dva tužilaštva
Pejović je u pritužbi napisala da smatra da policijski službenici nijesu blagovremeno postupali i spriječili tragediju.
Majka i baka troje nedužnih žrtava istakla je da nikada nijesu ispitani navodi, da je ubica bio naoružan do zuba, niti da su preduzimani koraci da se razoruža i ko je to trebalo da uradi, postavlja pitanje ko je odgovoran zato što je imao oružje u legalnom posjedu, odnosno ko mu je dozvolio da oružje dobije i zbog čega.
U pritužbi i razgovoru sa Zaštitnikom kazala je i da su ona i njen suprug imali još saznanja vezanih za ovu tragediju, te da su u saznanju, a imajući u vidu i činjenice da su tog dana pripadnici Interventne jedinice iz Nikšića, koji su se nalazili pred Cetinjskim Manastirom, odbili da zbrinu jednu od žrtava ranjavanja, da predmetni snimak još uvijek nijesu dobili, da policija nije dobro reagovala:
“Jer da jeste makar bi broj ubijenih bio manji”.
Navela je i da se sporo i neorganizovano djelovalo, da nikad nije dobila informaciju o svim propustima koji su napravljeni od strane postupajućih policijskih službenika i starješinskog kadra…
“…A jesu napravljeni čim je počinitelj imao dovoljno vremena da sprovede masakar neslućenih razmjera u djelo; kao i da svako zataškavanje i prikrivanje istine doživljava kao da nanovo gubi svoje najmilije.”
Takođe, istakla je da smatra da Tužilaštvo nije sprovelo djelotvornu istragu, niti utvrdilo sve okolnosti zbog kojih je došlo do tragedije, da su ona i njen suprug imali još drugih saznanja vezanih za ovu tragediju:
“Koji nijesu nikad istraženi, da nijesu izuzeti svi dokazi, kao ni tonski zapis zadnjih minuta života njene kćerke i unuka.”
