PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Ne bih bio preveliki optimista kada je u pitanju trijumf antiglobalističke desnice u Italiji na čelu sa strankom “Braća Italije” buduće premijerke Đorđe Meloni, makar ne dok je ne vidimo na djelu, u akciji.
Ako nas je nešto politika naučila – onda je to činjenica da između predizborne kampanje i kasnijeg vladanja zjapi nepremostiv i dubok ambis koji razdvaja dvije različite zemlje. Ukratko i tako poznato, jedno se govori u kampanji a sasvim se drugo radi kada se dođe do poluga moći.
Sjetimo se grčke radikalne i antikapitalističke ljevice, Sirize, zajapurenog Ciprasa i radikalno ljevičarskog Varufakisa, koji su za svoju ideoligiju više dugovali Kejnsu nego Marksu, kako su to govorili teorijski analitičari. Od izbornih obećanja nije ostalo ništa, čak će i rezultate anti-briselskog referenduma pogaziti u interesu globalističke elite protiv koje su kobajagi i populistički ustali.
Nije se ni Tramp proslavio u svojoj smjeloj najavi borbe protiv vašingtonske močvare, da ne govorimo o Sarkoziju koji je najavljen kao degolista! A on će čak i vratiti Francusku u NATO okrilje i predvoditi udar na suverenu i nevinu Libiju, tu istu Francusku koja će de Golovom odlukom napustiti Sjeveroantlanski savez 1966. godine.
Dakle, Vi populisti, desni i lijevi, antiglobalisti i nacionalni suverenisti – polako! Ne žurite sa parolama Meloni Srpkinjo!
Ovdje ljudi slabo čitaju, nemaju kad od rijaliti scene, pa vjerovatno i ne znaju da su upravo italijanski čuveni desničari, bliski Melonijevoj, Pokret 5 zvezdica i Salvinijeva Liga, NAPUSTILI 2021. anti-EU populizam i podržale briselskog i Soroševog tehničkog premijera Dragija!
Štaviše, i sama Đorđa Meloni će u predizbornim izjavama u više navrata oštro kritikovati rusku invaziju Ukrajine i potvrditi privrženost Italije Ukrajini.
Posle Dragijeve ostavke, između ostalog, istakla je da Italija ne može rizikovati da bude slaba karika u zapadnom savezu. Njena stranka je glasala za članstvo Finske i Švedske u NATO.
Uprkos višegodišnjoj podršci Putinu, to su učinile i Liga i Forca Italija.
“Melonijeva se, za razliku od Belruskonija i Salvinija, ne protivi isporukama oružja Ukrajini. Ona bezrezervno podržava NATO i ističe da je sukob sa Rusijom od najvećeg značaja za oblikovanje novog međunarodnog poretka u kome Zapad ne smije da izgubi.”
Uostalom, uzmimo naš primjer: taj “svetosavski” i “tradicionalni” Zdravko Krivokapić je na vlasti bio ekstremniji u propagiranju globalističke agende nego li i sami Savo Kentera za koga smo od početka znali gdje je i ko je.
S druge strane, poznati i odlični novinar Tomas Fazi tvrdi da vladajući krugovi na Zapadu ne moraju mnogo da budu zabrinuti. Fazi ukazuje na dobro poznatu činjenicu da u državama članicama EU parlamenti i političke partije nemaju skoro nikakvu moć, jer vlade nemaju autonomiju u vođenju ekonomske politike. One su podvrgnute spoljašnjim ograničenjima (vincolo externo) i nemaju na raspolaganju instrumente neophodne kako bi bilo šta u zemlji bitno promjenile. Otuda, tvdi Fazi, one nemaju drugog izbora osim da prihvate mjere koje nametnu Brisel i Frankfurt.
Prema tome, još jednom upozoravam Medojevića i domaću veselu ekipu iz ćoška: polako sa optimizmom i euforijom.
Ali, ono što svakako i bezrezervno nudi desničarima i ljevičarima razlog za sreću, kroz jedan mogući unutarsvjetski preokret – jeste sve snažnija mobilizacija narodne volje i raspoloženja u gotovo svim državama svijeta u cilju preovladavanja poretka dubokih država.
(U tekstu sam koristio određene rečenice iz članka Miroslava Samardžića: “Vanredni izbori u Italiji” sa NSPM)
