Nakon godina koje su pojeli globalistički skakavci, zauzdana neokonzervativnim jahačima apokalipse, Amerika se vraća sebi.
STAV – prof dr Vojo Laković
Nova administracija, inspirisana vizijom stratega iz prvog mandata Donalda Trump-a, Stevea Bannona, hrabro se okrenula realpolitici. Bannon je bio zagovornik nacionalnog suvereniteta i vjere u svijet snažnih nacionalnih država koje sarađuju na temelju vlastitih interesa, a ne na temelju nametnutih ideologija. Ova vizija, slična onoj Charlesa de Gaulle-a o “Evropi nacija”, sada se ostvaruje kroz danas obnovljeni dijalog s Rusijom.
Evropa, još uvijek zarobljena u ideološkim okovima, u kojoj se na rezervne pozicije smjestila centrala duboke države, sve više gubi dodir s realnošću. Dosta je bilo ideoloških floskula i nametanja “woke” kulture, te dekadentne pošasti koja je besramno zatrovala sve pore zapadne civilizacije. Kao što je Oswald Spengler predvidio u “Propasti Zapada”, društva koja se prepuštaju dekadenciji i nihilizmu osuđena su na propast.
Vrijeme je da se Evropa probudi iz sna i shvati da se svijet mijenja. Umjesto da se opire tom procesu, Evropa bi trebala pronaći svoje mjesto u novom poretku, temeljenom na suverenitetu, pragmatizmu i poštovanju nacionalnih interesa. Njezina politika insistiranja na nastavku sukoba u Ukrajini, uprkos katastrofalnim posljedicama za vlastite građane, vodi je ravno u samouništenje. Svijet nije globalno selo, već poprište nacionalnih interesa. Kao što je de Gaulle govorio: “Europa se neće graditi od birokrata, već od država.”
Amerika i Rusija, uz Kinu, vodeće svjetske sile, imaju pravo i obvezu štititi svoje interese, čak i ako to znači zaobilaženje briselskih birokrata i ukrajinskih marioneta. Amerika, predvođena vizionarskom administracijom “biznis političara” i Rusija predvođena “čovjekom od riječi”, ponovno preuzimaju inicijativu i kroje sudbinu svijeta. Razgovori u Saudijskoj Arabiji predstavljaju tračak nade za svijet umoran od sukoba. Kao ključni akteri, Amerika i Rusija imaju odgovornost pronaći zajednički jezik i postaviti temelje novog svjetskog poretka.
Crna Gora, kao mala zemlja na Balkanu, često se nalazi u poziciji da balansira između različitih geopolitičkih interesa. Međutim, njena šutnja povodom razgovora u Saudijskoj Arabiji može se tumačiti kao strah od zamjeranja zvaničnom Briselu. Neodređen i pasivan pristup pokazuje nedostatak samopouzdanja i hrabre strategije u vanjskoj politici.
Crna Gora, koja je službeno kandidat za članstvo u EU, prihvaćajući sve stavove Brisela bez kritičkog osvrta, često se ponaša kao da je već de facto član EU. Ovakva politika ne samo da ograničava njen suverenitet, već je čini bezličnom u važnim geopolitičkim dešavanjima. Koliko god bila mala, Crna Gora bi trebala aktivno tražiti svoje mjesto u novom svjetskom poretku, koristeći svoj strateški geografski položaj i dobre odnose sa različitim akterima.
U vrijeme kada se svijet mijenja, Crna Gora ne može ostati pasivni promatrač. Ona mora aktivno sudjelovati u oblikovanju novog poretka, koristeći svoje prednosti i štiteći svoje interese. Brisel ne može biti jedini referentni okvir za crnogorsku vanjsku politiku. Vrijeme je da Crna Gora pronađe sebe i svoj suverenitet i zauzme mjesto koje joj pripada na međunarodnoj sceni.
