Aleksandar Ivović odlučio je da završi reprezentativnu karijeru, saopštio je za Pobjedu proslavljeni crnogorski vaterpolista.
– Neke nam se želje neće nikada ostvariti. Ali i to čovjek mora da prihvati i nastavi. Svaki drugačiji rezon bi bio pogrešan – ovako je Aleksandar Ivović neformalno-formalno pričao prošlog ljeta poslije Olimpijskih igara u Tokiju, prenosi Pobjeda.
Četiri olimpijska ciklusa je prošao sa raznim reprezentativnim generacijama. Tri puta je igrao polufinala. Sa olimpijskom medaljom neko drugi je otišao kući. Leka i društvo od Pekinga do Tokija bili su blizu i daleko od najvećeg odličja.
Šteta, prije svega za London 2012. godine…
I to je ona druga strana sporta, razočaranje. Neminovno, ali ko misli glavom i ko je dobar za sebe, zna da su putevi široki i pružaju nove prilike i mogućnosti. Leka nije ni prvi, a ni posljednji iz sportske familije koji je nastavio dalje i nakon Pekinga, Londona, Rija…
I plivao je i pogađao, i asistirao i odlučivao. Od odgovornosti nije bježao. Slavio je u Malagi, radovao se u Budimpešti…
Osvojio je skoro sve medalje sa nacionalnim timom. Osvajao je i Svjetsku ligu, B prvenstvo Evrope. Prolazio paklene, stresne kvalifikacije.
U svakom uspjehu bio je potpis Aleksandra Ivovića, bivšeg vaterpoliste Jadrana, a sada kapitena Pro Reka.
Mislio je na sve
Jedan od najvećih vaterpolista (posljednju deceniju i po dominantan) prekinuo je, u ekskluzivnom razgovoru za Pobjedu, šaputanja, nagađanja i pretpostavke koliko će još i da li će nastupati u budućim akcijama vaterpolo reprezentacije Crne Gore.
Leka je u 36. godini donio odluku. Lako i teško! Ali je konačna.
– Nijesam spreman 100 odsto da odradim olimpijski ciklus. Bilo bi egoistično da nastupam na dva takmičenja i mladom igraču otmem neprocjenjivo iskustvo. Imam 36 godina, nemam 26, zato i nije čudno što sam se odlučio da se oprostim od nacionalnog tima. Dosta situacija koje su mi se desile u životu i sportu pokušavao sam i pokušavam hronološki da analiziram. Prošle godine bilo mi je teško prvi put da idem na pripreme reprezentacije. Osvojio sam sa Rekom Ligu šampiona 7. juna, a tri dana kasnije bio sam na pripremama nacionalnog tima. Iskren da budem, uhvatio sam sebe kako gledam u sat kada će trening da se završi. To mi se nije sviđelo, jer ranije nikad to nijesam radio. Ali rekao sam sebi – dozovi se pameti, vjerovatno će ti ovo biti posljednje olimpijske igre, ako ih sada ne odradiš kako treba nećeš imat priliku. Borio sam se sa sobom i uspio da prebrodim psihičku krizu – kazao je Ivović.
Kako se osjećaš dan nakon odluke da staviš tačku?
– Gledam u kalendar za ljeto – Liga šampiona se završava 4. jula, a 17. jula je Svjetsko prvenstvo. Kao da sam doživio olakšanje sa jedne, a sa druge strane znam, kada krenu utakmice, da će mi biti teško. Emocije su pomiješane, ali spremao sam se za ovu odluku. Naravno, i dalje ću biti jedan od najvećih navijača i bodriću naš tim.
Neki se snovi, nažalost, nikada ne ostvare. Oprostio si se od reprezentacije bez olimpijske medalje. Da li bi nešto promijenio u radu, odnosu…?
– Kompleksna je situacija. Za London i Rio odradio sam besprekorne pripreme. Stigao sam fizički i psihički spreman. I baš podvlačim ova dva olimpijska ciklusa. Tu ne bih ništa mijenjao, osim rezultata. Dosta sam pričao sa starijim igračima koliko me boli što nijesam uspio sa reprezentacijom da osvojim bilo koju olimpijsku medalju. Po kvalitetu smo zasluživali ali niko nije predodređen da samo osvaja. Prihvatio sam to tako, jer se moglo desiti da ostanem zarobljen u lošim mislima. U Londonu, u meču za bronzu, vidjeli ste kako smo izgubili. Da li smo možda nešto taktički mogli bolje da uradimo? Možda i jesmo. U sportu teško da je nešto slučajno, ali ono što možete je da dignete glavu i nastavite dalje.
Ništa kao reprezentacija
Od 2007. godine bio si član seniorskog nacionalnog tima. Prošao si i vidio sve. Kako bi opisao emociju prilikom nastupa za Crnu Goru?
– U reprezentaciji sam doživio najljepše i najteže momente, a oni koji nijesu igrali za nacionalni tim puno su izgubili. Velika je razlika, i to sa mnogo aspekata, kada se nastupa za klub ili nacionalni tim.
Mnogi mlađi igrači, koji polako preuzimaju inicijativu u našem timu, pričali su o tebi kao o vanzemaljcu. Do prvog susreta na bazenu, kada su promijenili ploču. Parafraziramo – Leka je normalan, pristupačan, pomaže nam, savjetuje nas…. Etiketa heroja ili idola danas se lako ,,lijepi“, ali ovaj primjer pokazuje i ljudsku stranu, zar ne?
– Lijepo je čuti. U životu sam prolazio kroz situacije i da su mi porodice prilazile da mi kažu kako sam njihovom sinu (sinovima) dao snage za lične borbe jer su me gledali kako izgaram. Lijepe su to i jake scene.
Krenuo si, realno, iz malih Baošića u osvajanje svijeta. Da li si mogao da pretpostaviš kakav će biti put?
– Teško je u početku bilo šta pretpostavljati. Ali imao sam snove koji su me gurali do krajnjih granica. Išao sam korak po korak, sa idolima koje sam gotivio. Možda moja biografija nije ispunjena trofejima igrača o kojima sam sanjao, možda sa reprezentacijom nijesam ostvario rezultate koje sam želio, ali ne mogu da budem nezadovoljan. Moja karijera je dugo trajala i još traje. Velike povrede nijesu me usporile ili odvojile od onoga što volim.
Disciplina, rad i odricanja od najranijih dana doveli su te do visina. Žališ li zbog nekog propuštenog rođenja, rođendana, okupljanja…?
– Slagao bih kada bih odgovorio da nije bilo i takvih momenata, posebno u mlađim danima kada odlučujete da li će vaterpolo da vam bude zanimanje ili neće. Propustio sam dvije ekskurzije i to mi je teško palo. Da ne pričam o odvojenosti od porodice, žene, djeteta, roditelja, prijatelja. Na kraju se, na sreću, sve izbalansira, pogotovu kada dođu veliki uspjesi. Tada je sve lakše jer znate da ste zbog visokog cilja zapostavili neke stvari. Ustvari, znate da ste se odrekli nečega što je kasnije imalo smisao. Imao sam sreću da osvajam, zato odricanja nijesu bila zbog apsurdnih ili besmislenih stvari.
Koliko si više radio od drugih, što te je odvajalo?
– Imao sam sreću, u ranim danima, da gledam starije igrače i ugledam se na njih. Sa 24 godine otišao sam u Pro Reko gdje sam, takođe, imao sreću, možda i najveću u karijeri, da radim sa Tiborom Benedekom, igračima iz Srbije, sa Italijanima…Shvatio sam, a i nije bilo teško da zaključim, zašto oni imaju vrhunske rezultate. Benedek je sa 36 godina išao na usavršavanje jer nije bio zadovoljan kako pliva. Nijesam bio glup da okrenem glavu i da ne preuzmem sve što je potrebno. Bio sam spreman da učim, prihvatam savjete, slušao sam, a nijesam imao sujetu. Možda je ta skromnost doprinijela da se u nekim stvarima razlikujem. Jer, uvijek sam bio spreman da se usavršavam i to je ključ odgovora.
Gol protiv Rumunije…
Utakmice oblikuju igrače. Kada si osjetio, kada je bio momenat da si kazao sebi sada mogu potpuno bez straha da preuzmem odgovornost?
– Vratiću se na početak karijere. Dosta puta sam odlazio na spavanje zamišljajući kako u odlučujućim trenucima utakmice dajem bitan gol. I onda se desi da te stvari sami prizovete. Neki od tih snova su išli u tom pravcu, kao kako bih volio da postignem gol za pobjedu, kako bih volio da odlučim. Sjećam se početka karijere i meča sa Rumunijom za odlazak u Peking. Gubili smo tri gola nakon prve dvije četvrtine, bili smo pred porazom, a manje od minut prije kraja dao sam gol za pobjedu. Imao sam 19 godina i u tom momentu karijere postigao sam najdraži i najznačajniji gol za odlazak na prve OI. Bilo je, naravno, utakmica gdje nije bilo dobro. Sjećam se Evropskog prvenstva 2010, kada sam možda uprskao utakmicu protiv Rumunije za prvo mjesto u grupi i direktan plasman u polufinale. Ali ni tada nijesam gubio na samopouzdanju. Nastavljao sam da vjerujem, dobro sam radio i nastavljao sam dalje.
Zlatna medalja sa EP u Malagi obilježila vas je za sva vremena. Da li je odličje osvojeno iz drugog plana najljepši doživljaj reprezentativne karijere?
– Apsolutno. Situacija je bila specifična jer smo samo godinu ranije igrali kvalifikacije za B prvenstvo Evrope i za Malagu. U vaterpolu se nikad nije desilo da ekipa koja prvi put nastupa osvoji EP. Bili smo pobjednici i, zaista, nikada neću zaboraviti slavlje po Crnoj Gori. Ostali smo, tako da kažem, obilježeni, a na kraju se ispostavilo da je bilo jedino zlato te generacije. Malaga je bila odskočna daska i za dobre inostrane karijere. Donijela nam je dosta benifita.
Sa Jadranom nikada nijesi osvojio LŠ, ali jesi sa Rekom. Kako je to nastupati u stranom klubu, biti kapiten i podići šampionski pehar?
– Ne znam kako je to iz ugla drugih igrača ili klubova, ali u Reku je jako teško. Godinama sam imao motivaciju da budem tu gdje jesam. Možda će ovo apsurdno da zvuči, ali poznajem igrače koji su dolazili sa strane na godinu, dvije ili tri i govorili da je teže osvojiti LŠ sa Rekom nego sa nekim drugim klubom. A zbog čega? Pritisak je veći jer svi protivnici lako nam prepuste ulogu favorita. Zato su rasterećeniji. Reko je prošle godine osvojio trofej, uvijek poseban za klub i grad.
Pet godina trajao je post u Ligi šampiona, kako ste uspjeli da ,,preživite“ šokove?
– Imao sam sreće da ovdje igrači uvijek pronađu motivaciju i krenu od septembra kao da se ništa nije desilo. Jednom prilikom Filip Filipović mi je kazao, nakon što smo izgubili LŠ a on sa reprezentacijom Srbije osvojio trofej – ne znam kako možeš… da nijesam osvojio sa reprezentacijom medalju ne znam kako bih došao da treniram. Ali i tu je situacija jasna. Ako nema motivacije, gubiš mjesto u jednom od najboljih timova u svijetu, a malo je ko spreman da rizikuje.
Kakvu su ulogu treneri odigrali na putu uspjeha?
– Prije svega, izdvojio bih Petra Porobića. I dan-danas važi za trenera koji je proizveo najveći broj kvalitetnih igrača. Dosta igrača Porobiću duguje zahvalnost. Kasnije, u karijeri, nema nijednog vrhunskog stručnjaka sa kojim nijesam radio od Porcia, Rudića, Milanovića do Vujasinovića i Sukna.
Roditelji su vidjeli da sam se zaljubio u vaterpolo
Porodici duguje puno.
– Sportska smo porodica. Brat je vaterpolista, sestra je imala ozbiljnu košarkašku karijeru, pa je prirodno bilo da krenem tim putem. Njihovo poznavanje sporta olakšalo mi je da se bavim vaterpolom. Roditelji su znali da možda neću biti najbolji đak i da će škola patiti, ali nijesam imao pritisak jer su vidjeli da sam se zaljubio u vaterpolo. Porodica je moj vjetar u leđa. Supruga i dijete su uz mene. U Reku smo 11 godina, navikli smo se i stvorili bazu. Imam mir i spokoj.
Nadam se da će mladi igrači biti pametni da poslušaju Gojkovića
Vladimir Gojković – kum, saigrač, selektor…
– Kada sam ulazio u prvi tim igrač koji mi je najviše pomogao i prihvatio me kao porodicu bio je Gojković. Kasnije je naše prijateljstvo krunisano kumstvom. Vlado je vrhunski stručnjak i jedan od najboljih na svijetu za taktiku i tehniku. Nadam se da će mlađi igrači biti pametni da prisvoje sve što ima kaže. Veliki broj njih duguje Vladu zahvalnost što su počeli da se ostvaruju – jasan je Ivović.
Ne želim reputaciju da stavljam pod znakom pitanja
– Mislim da fizički i psihički nijesam spreman za kompletan olimpijski ciklus, a ne bih želio da staru slavu i reputaciju stavim pod znakom pitanja. Ne želim da zauzimam mjesto mlađem igraču koji je trenutno motivaciono spremniji. Kvalitetom – ne, ali sam siguran da će odnosom i radom u bazenu nadomjestiti i to što je trenutno na mojoj strani – zaključio je Ivović razgovor za Pobjedu.
