Piše: Dr Zdravko Krivokapić
Danas, 30. avgusta, tri godine nakon veličanstvene pobjede, kada smo konačno uspjeli da smijenimo jedan od posljednjih autokratskih režima u Evropi, Crna Gora je ponovo na prekretnici.
Odluka kuda i kako dalje je iz ruku građana, odnosno naroda, prenijeta u ruke poslanika iza kojih stoje stranački i partikularni interesi. To nisu samo interesi političke klase, već i medijskih magova, uticajnih faktora izvan Crne Gore, kontroverznih biznismena, raznih klanova, itd.
Dva stava izrečena te večeri, 30. avgusta 2020. godine, i dalje držim kao suštinske:
„Režim je pao!” i „Desila se sloboda!”
I zaista, režim je pao, poslije dugog opiranja, a onda počeo da gubi i moć i snagu. Naročito nakon nedavnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora.
Iako je režim pao, DPS nije naučio lekciju, već je pokušavao lošom šminkom pokriti nepromijenjene namjere: Da opet zarobi Crnu Goru.
I danas, zamagljujući sva nedjela učinjena tokom tridesetogodišnje pohare, propagandistički udaraju 42. Vladi brojne etikete, neosnovano i služeći se neistinama.
DPS prigovara i sopstvenoj neustavnoj 43. Vladi, koja često koristi sličnu metodologiju političkog ponašanja, zloupotrebljavajući državne institucije, i to u prvom redu bezbjednosni sektor. U DPS-u zaboravljaju da je 43. Vlada njihovo čedo, i da su je formirali kolektivnom političkom korupcijom, prekrajajući izbornu volju građana i kršeći Ustav Crne Gore. Jer je gaženje Ustava najveći doprinos DPS-a i njihovih stalnih, ali i povremenih koalicionih partnera.
DPS je baš tada napravio još jedan očajnički pokušaj i smišljeno, uz podršku nekih adresa izvan Crne Gore, počeo širiti nadu o brzom povratku na vlast.
Interesantno je da niko u DPS-u na sebe nije preuzeo odgovornost za propast tog avanturizma, od milošte nazvanog – manjinska vlada. Tadašnji DF se nije bunio, nije mahao pričom da su Srbi ostali van vlade, nije vodio kampanju lične diskreditacije, niti je dijelio brojeve telefona poslanika koji su namjerili da glasaju 43. vladu zajedno sa DPS-om. Dubina ih utišala, a prijetnje blokadama saobraćajnica su ostale na nivou blefa.
Sa druge strane, avangardni manipulator je zajedno sa Milom Đukanovićem, i dva visoka „vožda” iz regiona, srušio izbornu volju građana, i to tada nije smetalo onima koji se danas pozivaju na većinu od 30. avgusta.
Zato se trebamo otrgnuti od iluzije. Većina od 30. avgusta je prestala da postoji, odnosno uništena je onog trenutka kada je izglasana 43. Vlada. A taj prljavi posao je počeo da se dogovara odmah nakon ustoličenja crnogorskog mitropolita, i to sa onima koji su bili protiv tog ustoličenja.
I dovršen je, uz Bemaksov vatromet i ubuđanu tortu.
Ubrzo smo svjedočili paradoksu. Nije se znalo ko je vlast, a ko je opozicija. Jedino je bilo važno ko je premijer.
Nefunkcionalna kohabitacija, kriza Ustavnog suda, Zetski zakoni, propast Lekićevog mandatarstva… Čitav institucionalni haos koji se stvorio je odgovarao samo jednom čovjeku, koji se vjenčao sa foteljom.
Ali kao što sam najavio, i to je prošlo.
Ono što se zaista desilo 30. avgusta je sloboda – najznačajnije svojstvo našeg bitisanja. Ne samo u smislu izražavanja, već se desila najveća luča slobode naše političke zajednice, a to je slobodan građanin, koji napokon može slobodno da bira.
Narod je počeo da koristi priliku da kažnjava na izborima, ali da ujedno i nagrađuje. Da kažnjava politiku podjela, laži, zloupotreba, pretcaranja, maninipulisanja, nacionalizma, a da nagrađuje politiku nade, prosperiteta, ekonomije, znanja, otvorenosti, talenta, mladosti i entuzijazma.
Naravno, nisu svi sasvim kažnjeni, ali ostaje nada da su naučili lekcije. Kao i oni koji su nagrađeni. Jer je linija, između vrha i dna, u politici najtanja.
Svjedočimo ovih dana zamjenama teza, besmislenim uslovljavanjima, djelovanju naručenih medija i analitičara, neprincipijelnom svrstavanju, a najmanje programskim određenjima i obećanjima.
Pozivam svakog ko čita ovaj tekst, da proba da se prisjeti više od jednog političkog obećanja koje su čuli u kampanji tokom prethodnih parlamentarnih izbora.
Siguran sam da će se sjetiti samo jednog obećanja.
Zašto smo slušali ili čuli samo to obećanje? Zašto samo govorimo o tom obećanju? Da li imamo neka očekivanja od onih političkih partija, čijih se obećanja ne sjećamo? Ili je njihova kandidatura na izborima bila samo u funkciji osvajanja fotelja?
Kao prvo lice tridesetoavgustovske pobjede, usudiću se da kažem da, prema mom sudu, vrijednosti tog datuma baštine jedino oni koji vode računa isključivo i samo o interesima građana Crne Gore.
To nisu oni koji se ogrću zastavama, likuju o patriotizmu, a jedva čekaju da pometu sopstvenu zemlju. Niti oni kojima je važnije šta se dešava van granica Crne Gore i koji jedva čekaju da zloupotrijebe tradicionalne i istorijske emocije koje njeguje značajan dio crnogorskih građana.
Niti oni koji bi da rješavaju globalne probleme, udaljene stotinama kilometara od nas i izgiravaju geopolitičke pravednike.
Ni oni koji sebe predstavljaju kao jedine garante opstanaka države ili borbe protiv kriminala (jer između prve i druge teze nema suštinske razlike – iza obje stoji vlastoljublje).
Dakle, jedini autentični baštinici pobjede od 30. avgusta su oni koji su spremni da zajednički rade na stvaranju novog nasljeđa, koje će se bazirati na ekonomskom prosperitetu, pomirenju i evropskoj perspektivi Crne Gore.
Zato pozivam sve stranke i odgovorne pojedince da isključe političke digitrone, ili da prestanu da budu hodajući digitroni. Narod sve vidi, pamti, ne zaboravlja, a čini mi se da više ni ne prašta.
Smatram da treba ići na brzo uspostavljanje funkcionalne Skupštine i formiranje 44. Vlade, na čelu sa Milojkom Spajićem, jer je to osnovno opredjeljenje i očekivanje najvećeg broja građana.
Vlada treba prioritetno da razriješi brojne vidljive i nevidljive probleme u sektoru bezbjednosti, vodeći računa da se užas koji nam je otkrila Skaj aplikacija do kraja demaskira.
44. Vlada će zasigurno napraviti osjetne ekonomske i finansijske reforme, ali troglavi problem: pravosuđe – policija – tužilaštvo, je Damoklov mač koji visi nad glavama cjelokupne političke klase i građanstva, i koji se može riješiti jedino konsenzusom u parlamentu.
Naravno, DPS će još dugo ostati najveći protivnik ovih reformi, jer dok u sistemu ima nasljednike i nasljednice Medenice, Veljovića, Lazovića, Čađenovića, Jovanića i drugih, kriminalci u njihovim redovima će ostati sigurni. Dok tako bude, koalicioni kapacitet DPS-a će ostati na margini. Ali to je tema za njihovo razmišljanje.
Veličanstvena pobjeda se desila, započeti procesi se ne mogu zaustaviti, a ljubav prema Crnoj Gori i njenom blagostanju, umjesto ljubavi prema foteljama, mora da bude glavna vodilja svim političkim akterima.
(Vijesti)
