Premijera predstave “Audijencija” koja je sinoć održana u sali “Dodest” KIC-a Budo Tomović kako navodi prof. dr Dragan Koprivica naišla je na sjajan prijem kod publike. On napominje da nije riječ o profesionalnoj predstavi već komadu čiju režiju potpisuje Branka Knežević za svoj ispit na prvoj godini master studija Pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) na Cetinju.
“Da se naša pozorišna publika već zamorila od prezahtjevnih tekstova i egzibicionizma izvikanih reditelja, koji rade predstave u trajanju od dva do pet sati, a da pozorišni čin može biti savršen u svojoj kratkoći i jednostavnosti, na najbolji način smo se uvjerili sinoć u kultnoj sali, ‘Dodesta’, u KIC-u ‘Budo Tomović’, na premijernoj izvedbi predstave po čuvenom tekstu Vaclava Havela ‘Audijencija'”, kazao je Koprivica.
On napominje da nije riječ o profesionalnoj predstavi.
“A da bi pozorišni mirakul bio još veći, u znak toga da je i u teatarskom smislu Crna Gora zemlja čuda, nije riječ o profesionalnoj predstavi, već komadu čiju režiju potpisuje Branka Knežević za svoj ispit na prvoj godini master studija Pozorišne režije na FDU na Cetinju, u klasi rediteljke, prof. Radmile Vojvodić, uz asistenciju saradnice u nastavi, rediteljke Lidije Dedović”, dodaje Koprivica.
Komad je, kako dodaje, urađen u produkciji FDU Cetinje i Gradskog pozorišta Podgorica.
Koprivica ocjenjuje da predstava s punim pravom zavređuje da bude prikazivana i na profesionalnim scenama i festivalima.
“Branka Knežević, još uvijek nedovoljno poznata našoj pozorišnoj publici, pokazala je da predstave mogu biti nepretenciozne, da reditelj ne mora u svakoj sceni dominirati praveći od glumaca svoje zamorčiće, da Nj. E glumac označava početak i kraj svakog pravog pozorišnog čina”, navodi Koprivica.
Kneževićeva se, kako je kazao, opredijelila za scensku poetiku jednostavnosti, bez napadnih, spektakularnih rješenja, svedeno i diskretno, uz životnu uvjerljivost okršaja dvojice predstavnika dva svijeta, šefa u jednoj pivari, Sladeka, i pisca u nemilosti vlasti, Vanjeka, prisiljenog da radi kao fizički radnik i sluša naklapanja čehovski koncipiranog, tzv. “malog čovjeka”, koji je “mnogo hteo, mnogo započeo” u svom malograđanskom viđenju stvarnosti.
“Takozvani ‘politički satirikon iz doba kulta ličnosti’ uvodi gledaoca u skoro prijateljsko ćaskanje dva aktera, iz čega izvire tzv. ‘volja za moć’ čovjeka sa margine, uz tragikomičnu sudbinu pisca u nemilosti zbog nepristajanja na lojalnost eliti aparatčika na vlasti”, navodi Koprivica.
On objašnjava da je Havelov komad “nepretenciozan i upečatljiv sudar dvaju svjetova, umjetnosti i malograđanštine, prikaz revanšizma primitivca prema piscu, uz svu ljubomoru i kompleks niže vrijednosti, uz izvrsne, fino dozirane, svedene kreacije Stefana Vukovića, oličenja moći u liku Sladeka, i Dejana Ivanića, kao Vanjeka, produhovljenog, pomalo zbunjenog književnika u nevolji, koji mašta o radu u magacinu piva, i da više ne dodaje burad i, posebno, da ne bude u radnoj obavezi da ih kotrlja, te takvi snovi o ‘unapređenju u struci’ doprinose grotesknom dojmu cjelokupnog dramskog štiva”.
“Havelov pisac u ovoj duodrami je literarni i scenski svjedok snova o moći nemoćnih sa margine društvenih zbivanja, pri čemu se otvara Pandorina kutija zarobljenog uma jednog malograđanina, koji ima tu priliku da drži lekcije jednom piscu, željnom podrške ljudi s društvenog dna. Revanšizam inferiornog šefa, uz fino iživljavanje nad nekim ko je od njega duhovno i intelektualno daleko superiorniji, uz vješto građenje scenskog štimunga rediteljke, dali su za rezultat ono što Hrvati definišu finom sintagmom: ‘scenski ugođaj'”, navodi Koprivca.
Publika je, kaže, osjetila da prisustvuje pravom pozorišnom činu, sukobu životne prozaike i čiste poezije, što je i nagradila ovacijama na kraju komada, pozivajući na bis sjajan glumački tandem Vuković – Ivanić, ili Ivanić – Vuković, sasvim svejedno.
“Ovom scenskom dojmu pogodovala je maštovita scenografija Smiljke Šeparović, uz dominaciju gajbi piva, kombinovanih da svaka druga propušta svjetlo iz ofa, a kostimografija Nevenke Todorović i dizajn svjetla Ivana Vuksanovića upotpunili su izvrstan dramski štimung u kojem je publika uživala tokom nepunih sat vremena. A i ovakav tajming je predstavljao sastavni dio cjelokupnog finog utiska o dometima predstave upravo po onoj već poznatoj da je kratkoća sestra talenta”, navodi Koprivica.
U rediteljskom postupku Branke Knežević, od koje ćemo, ocjenjuje Koprivica, u budućnosti zasigurno imati priliku da vidimo i druge pozorišne projekte, bez dileme se daju uočiti savladane lekcije iz režije u klasi prof. Radmile Vojvodić, i saradnice, Lidije Dedović.
“Stoga se i u ovom slučaju jasno vide dobro usvojena znanja sa master studija uz vlastitu moć primjene stečenog u neposrednoj praksi, na sceni, na kojoj je trajao groteskni sukob svjetova sa društvenog vrha i dna istovremeno. Rediteljka je pritom još jednom pokazala da duodrama, kao zahtjevan pozorišni žanr, sa dva glumca u prvom planu, daje obilje mogućnosti za građenje zaokruženog pozorišnog čina koji ostavlja izvrsne utiske”, kazao je.
I, na kraju, još jedno zapažanje: “umjesto često prisutne buke i bijesa na pozorišnim predstavama, sigurno ne slučajno, već po zamisli rediteljke Knežević, glumci su posebno akcentovali periodične, fino dozirane dramske pauze, kad tišina često govori više od riječi, što je i dodatno doprinijelo fino izgrađenom dramskom štimungu kao pečatu predstave u cjelini”.
