PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Na jednom prominentnom i uticajnom simpozijumu o medijima u Crnoj Gori, u medijaciji poznate međunarodne neprofitne organizacije iz Sjedinjenih Država, našao sam se monaški usamljen u raspravi sa vodećim ljudima iz crnogorskog novinarstva.
Na temi koju sam uzaludno pokusao inaugurisati i propitati po prvi put su se, nakon referenduma 2006, složili urednici, novinari, direktori i vlasnici Pobjede, CDM-a, Vijesti i DAN-a naravno, tada već uveliko kupljenog od Bemaksa što dokazuje izbor urednika i projektovane zgrade nasred Gorice, iako predstavnik tog lista nije bio pozvan na konferenciju.
Bili su jedinstveni i jednoglasni da je Bokan Voli unaprijed nevin u aferi “Kokain i banane” i da je žurnalistička akcija u kojoj je isti Bokan kešom iznajmio kompletne naslovnice njihovih novina, kako bi oprao narko skandal, sasvim legitimna i dozvoljena stvar (citaj – korupcija).
Ja sam tvrdio da je to najtragičniji dan u istoriji crnogorskog novinarstva nakon strijeljanja Duška Jovanovića, dodajući da bi mediji, u dosluhu sa duhom novinarstva, ali i onom školskom ambicijom istraživačke potrage, trebali produbiti i problematizovati aferu – umjesto što su sebe prodali u cilju skrivanja i zataškavanja tog jezivog skandala.
I, evo već nedjeljama Željko Ivanović nam govori o predsjedničkim izborima, o moralu u politici i državi, o šteti i lutanju, o nastavku i preživljavanju pogubne Đukanovićeve prakse… Vala’ previše, uz sve ono i dobro što je došlo od njega i Vijesti. Prilicno je jasno zasto se to radi, jer taj markentiski prostor na naslovnicama je ono najmanje sto je Bokan kupio… Kupovalo se i kupljeno je tu mnogo toga, čini se.
Prema tome, kada govorimo o predstojećim izborima i neprincipijelnim dodirima sa Đukanovićem i njegovim mračnim Demijurgom, nema tu nevinih, i neće biti da su se samo Frontu u odredjenom trenutku poklopili interesi sa Milovim, ako su i uopšte? Svi odreda su kao na redaljci proveli medeni mjesec sa prokazanim Djukanovicem, i to posle 30. avgusta, treba li naglašavati?
Jesu li se oglasili i javno pobunili moji Spajić i Milatović kada je njihov Zdravko našao zajednički jezik sa DPS-om glasajući za eliminaciju Leposavića, a to će upravo biti gubitak nevinosti boginje pravde i moralnog napredovanja, Dike. Da ne govorim o inerciji saradnje sa Milovom partijom kada su u pitanju Demokrate, URA, SNP. Ako je u ovim ogavnim dodirima cilj opravdavao sredstvo – zasto to ne bi bilo dozvoljeno i Frontu, koji takodje ima pravo na svoje ciljeve, ili je uvijek neko “jednakiji” kao kod dobrog starog Orvela?
Uostalom, sve se ovo odvijalo na otvorenoj sceni, baš kao što je i Dritan neku noć bestidno, pred licem kamera i javnosti sjedio na tribini sa Milovim višedecenijskim madjionicarem brodskih kontejnera, a za Front još uvijek možemo samo da nagađamo koliko se snažno zagledao u bezdan.
Politika je krajnje naturalistička djelatnost gdje se do žezla dolazi nažalost i najčešće podmetanjima i konspirativnim savezima, pa borite se nerazmaženo i dosjetljivo. Nema tu kukanja i opraštanja, sve i da je tačno ovo što se već zaglušujuće i uporno spočitava Mandićevcima, ipak još nedokazano.
Prema tome, nisam ja pristalica te nadovezujuće i zavjereničke teze da je Mandić u bilo kakvom direktnom dogovoru sa Djukanovicem, uz sve njegove meandre i nesolidnosti, niti držim do te već duboko etablirane prekognicije da je Milo sigurni pobjednik ako udje u drugi krug sa Rajom, iako cu glasati za Jakova. Naravno, ako glasam za Jakova i podrzavam Evropu sad – nisam njihov bot pa da širim i te agitpropovske baljezgarije, kao što to i sa druge strane rade beskarkterni i plaćeni pacovi Andrije Mandića.
Zlatni dani Mila Đukanovića su već daleko iza nas a zakonitosti temporalnosti melju sve pred sobom, pa njega ne može više politicki oživjeti čak i ta pobjeda na predsjedničkim izborima, koje pretjerano dramatizujemo u zemlji parlamentarne vladavine. Milo i DPS su definitivno pali na lokalnim izborima u Podgorici, makar za neko duže ili srednje duže vrijeme. Ja uopšte ne strahujem pred 19-im martom.
Politika je krajnje naturalistička djelatnost gdje se do žezla dolazi, nažalost, najčešće podmetanjima i konspirativnim savezima, pa borite se nerazmaženo i dosjetljivo. Nema tu kukanja i opraštanja, sve i da je tačno ovo što se već zaglušujuće i uporno spočitava Mandićevcima, ipak još nedokazano.
Prema tome, nisam ja pristalica te nadovezujuće i zavjereničke teze da je Mandić u bilo kakvom direktnom dogovoru sa Đukanovićem, uz sve njegove meandre i nesolidnosti, niti držim do te već duboko etablirane prekognicije da je Milo sigurni pobjednik ako uđe u drugi krug sa Rajom, iako ću glasati za Jakova.
Naravno, ako glasam za Jakova i podržavam Evropu sad – nisam njihov bot pa da širim i te agitpropovske baljezgarije, kao što to i sa druge strane rade beskarkterni i plaćeni pacovi Andrije Mandića.
Zlatni dani Mila Đukanovića su već daleko iza nas a zakonitosti temporalnosti melju sve pred sobom, pa njega ne može više politicki oživjeti čak i ta pobjeda na predsjedničkim izborima, koje pretjerano dramatizujemo u zemlji parlamentarne vladavine. Milo i DPS su definitivno pali na lokalnim izborima u Podgorici, makar za neko duže ili srednje duže vrijeme. Ja uopšte ne strahujem pred 19-im martom.
