PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Poslednjih mjeseci bukvalno na svim televizijama, preko mjere dobrog ukusa, pretjerano i udaviteljno, vrti se izvjesni Olijeg Filipović, prosto je nemoguće da ga nijeste primjetili i makar jednom poŽeljeli da gađate ekran pepeljarom.
On je navodno veliki ekonomski stručnjak koji se agresivno nameće, ili ga neko nameće, novoj političkoj klasi. To radi bez ustezanja i otvoreno poltronski, iako njegov verbalni stil za razliku od ambicije nije agresivan. Olijeg priča tiho i meko, sa ne baš najboljom retoričkom artikulacijom, skučenog i nedovršenog izraza. A ko je zapravo on?
Porijeklo vodi iz te ipak skrte prekomoračke socijalističke podkulture, odnosno – podigao se u mom kvartu i u mojoj generaciji, u jednoj od malih zgradica nazvanih “tri kocke šećera”, a sin je legendarnog profesora Ekonomskog fakulteta u Titogradu – Fića Filipovića, koga bivši studenti pamte, među njima je i profesorica Mira Kuljak, kao odličnog, veoma duhovitog i vrcavog profesora, ali strogog i objektivnog kada je u pitanju polaganje “računovodstva” koje je predavao.
Kažu da je i sina Olijega bacio na ispitu, što nam tako ilistrativno govori u nivou društvenog morala u tim prokazanim samoupravnim vremenima. Inače, interesantni i nadahnuti profesor Fico se podigao u domu za ratnu siročad pošto su mu u NOB-u ubijeni i majka i otac, sto je bila nerijetka sudbina djece rođene prije i za vrijeme rata na ovim prostorima koje je Lubarda opisao konstrukcijom: “metafizikom kamena”.
Olijeg, kako smo ga zvali tada, bio je avangardni i pobunjeni plavušan u svom adoloscenskom dobu, drugačiji od te još uvijek krute sredine sa ne jos toliko slabašnim ostacima klasično-plemenske svijesti. Slušao je dobru muziku, nosio neobičnu friziru, kombinovao kaubojske čizme i šorc, još tada je eksperimentisao i provocirao. Vesele naravi, druževan, dobroćudan, nestašan, jednom riječju – rođen pod Jupiterom. U sebi je više imao umjetničkog i boemskog nego li računskog i ekonomskog. Voljeli smo ga, apsolutno.
Početkom devedesetih kao student simpatiše Liberalni savez Slavka Perovića, što i jeste bilo prirodno i u dosluhu sa njegovim leberalnim, gore opisanim, stilom življenje, i već tada odaljava se od starog društva oko zgrade, više se ne javlja i zaobilazi nas, čime već razotkriva konture lošeg i prevrtljivog karaktera. Imao sam osjećaj da se stidi te svoje rane i formirajuće etape života. To njegovo dvoličje i pritvorstvo, ta nestalnost, lutanja ali i hipokrizija, sto i jeste imanentno svakoj agilnoj i ekstrovertnoj mladosti, doći će do svog potpunog ispunjenja kada kopernikanski prelazi u Narodnu stranku i odmah zauzima visok polozaj. Interes gazi ideale i dignitet licnosti. Sreo sam ga jednom na ćošku od moje zgrade u bojazljivom i ustima na uhu razgovoru sa Draganom Socem. Nije se ni javio, iako smo godinama bili dobri.
O čemu se tu radi i otkud Olijegov skok u Narodnu stranku i na funkciju zamjenika ministra finansija Miska Ivaniševica a gdje ga je gurnuo, neko kaže njegov stariji stranacki kolega Predrag Drecun, a drugi kažu Šoć i Lazarević. Olijegova ujčevina je iz Kotora (Grblja), i u kumovskim je vezama sa cuvenim srpskim biznismenom i gospodarom struje Vojinom Lazarevićem (djedovi su im bili kumovi), takodje Kotoraninom, a koji je vjerovatno po nalogu savezne SDB jedno vrijeme finansirao Narodnu stranku, i eto odskočne daske. Olijeg se sa mjesta zamjenika ministra ponašao bahato i raskalasno, pa kada je ministra Ivanisevica žustro ošamrio astronomsko visoki racun iz restorana Maša, gdje je ovaj upriličavao čuvene ‘doručke sa Olijegom’, pola grada se tu gostilo, ukinuo mu je svako trošenje na potpis.
Kada je stvar sa Narodnom strankom propala, pošao je u Beograd gdje je, pretpostavlja se preko istog Lazarevića, ušao u lukrativne poslove, ali se moglo čuti da se povezao sa čudnim svijetom, da ne kažem podzemnim. U jednom trenutku dešava se nešto što će kod njega ostaviti dugogodišnje posledice i traumu.
Dok je sjedio u nekom prestizžom i mondenskom restoranu prilazi momak i u čelo Olijegovog sugovornika za stolom ispaljuje šest metaka iz Gloka. Ta scena surove egzekucije na desetak santimetara od njega godinama će ga proganjati, čineći ga uznemirenim i izmještenim. Tada nestaje iz Beograda i Podgorice i po njegovim pričama živi u Švajcarskoj, Njemačkoj, Britaniji… i navodno radi za poznate i velike banke, a u Austriji, takođe po njegovoj priči, kupuje jedan nižerazredni fudbalski klub koji umijećem i izdašnim finansiranjem dovodi u drugu ligu, a zatim ga i preprodaje. Još dok je boravio ovdje, u Srbiji i Crnoj Gori, oženio je prelijepu i deucentnu Beogradjanku iz veoma ugledne familije, što me nije ni najmanje iznenadilo jer ko god poznaje Olijega – zna da je oduvijek bio veliki šmeker i mamac za najljepše žene.
Medjutim, ja sam ubijeđen, kao i mnogi koji nešto više znaju o njemu, da od tih velikih poslova u Beogradu i inostranstvu nema ništa, ili ima vrlo malo. Takođe, ubijeđen sam da on nikada nije ušao ozbiljnije u podzemlje, ni govora o tome, i to je u stvari štos te čitave filmske (bunjuelske) razigrane priče. Olijeg je druželjubiv momak kozerski raspoložen i on je najprije tip ekstravagantnog britanskog prevaranta koji nosi skupe torbe i predstavlja se kao finansijski kosultant renomiranim i kredibilnim institucijama sa Zapada, jedan zaista ozbiljan blefer koji istrajava na foru već decenijma i koji je izmakazao mnoge naivce. Znate ono, počeo sam da radim za Chase Manhattan Bank, a pare će leći za par radnih dana na računu, a do tada…
Taj mit o njemu ide toliko daleko, pa se pričalo da je najbližnem srodniku uvalio falš Roleks. Pravi maher.
Ovaj osvrt završavam sa citatom poruke mog i Olijegov zajedničkog druga, koju mi je poslao dok smo razgovarali o njemu, a koji ga voli, bez obzira na sve, kao i ja: “On je nevjerovatan lik, pa i veoma nadaren, kroz koji bi mogla da se opiše jedna cijela era, to bi bio opus patrijarhata, palitičkih previranja kao konstante, radjanja i tragedija, intelektualnih postignuća i moralnih sunovrata…sve smješteno u jednu nesigurnu dušu koja se tražila cio živor, braneći se i prevarom.”
