„DEFANZIVNI SINDROM“, ODSUSTVO SAOSJEĆANJA (EMPATIJE) I POLITIZACIJA TRAGEDIJE
Piše: Dalibor KAVARIĆ, advokat
I dok je cijela Crna Gora skamenjena od bola za nevino sradalim žrtvama a posebno za djecom koja su tragično i prerano izgubila, svoje tek započete živote, pored iskazanog jedinstva u bolu, ogromne većine građana, ipak je nemoguće, a ne primijetiti nekoliko negativnih, pojava kao fenomenologije našega društva.
„DEFANZIVNI SINDROM“ DRŽAVNIH SLUŽBENIKA (RAZMIŠLJANJE I POSTUPANJE KAO OKRIVLJENOG)
U vezi aktuelnog događaja iskazano je nekoliko osvrta na rad Policije kao državnoga organa, oružane sile, koji je prvi pozvan da upotrijebi fizičku prinudu, računajući i upotrebu vatrenog oružja kao najteži i najdrastičniji oblik primjene policijskih ovlašćenja.
Jedan broj građana, NVO organizacija i medija je samo prenosio ono što je na razne načine saznao o tragičnom događaju ne hvaleći ali ni kritikujući posebno Upravu policije i njene službenike.
Jedan broj građana, NVO organizacija i medija je kao po službenoj dužnosti, dočekao na nož i razapeo PolIciju njene službenike, faktički ih okrivljujući zašto je do ovog tragičnog događaja uopšte došlo, ili zašto ga Policije nije omah spriječila i preduprijedila izgubljene ljudske živote.
U vezi ovakvog, izrazito kričkog i osuđujeg osvrta, bez namjere da branim policijske službenike, želim javnosti ukazati na sledeće:
Postalo je zabrinjavajuće da je izrazito kritički, po pravilu unaprijed osuđujući, nepovjerljivi i odiozni pristup velikog broja građana na račun Policije, Suda (Sudija), Tužilaštva (Državnih tužilaca) i zdravstvenih radnika (doktora i sestara) kod ovih vrsta profesija razvio jedan fenomen ili sindrom, koji je u socijalnoj medicini poznat kao: „DEFANZIVNI SINDROM“. Ovaj se sindrom u praksi kod policijskog službenika, sudije, državnog tužioca i doktora ili medicinske sestre manifestuje kao razmišljanje u kriznoj situaciji na način kao da je već okrivljen za profesionalni prestup ili kao razmišljanje: kako da postupi a da ne bude osuđen ili da ne podnese sankciju.
Opisani negativni pritisak čini jačim činjenica ukoliko je kritičar iz miljea poznatih javnih ličnosti, političara, NVO aktivista, medija i sl.
Ako je ošte poznato da su policijski službenici koji su upotrijebili neki oblik prinude (bez obzira da li je bio opravdan ili ne) bezmalo uvijek bili optuženi, oklevetani, stigmatizovani, ispitivani, predmet unutrašnje kontrole, postavlja se pitanje: koji policijski službenik će u situaciji kada je potpuno opravdano indikovano upotrijebiti vatreno oružje, odlučiti da brzo i lako to učini, ako zna da je on ili njegov kolega već za puno manju stvar imao neviđene peripetije, suspenzije, prekid radnog odnosa, krivične i prekršajne postupke i slično.
Isto je i za sudiju, tužioca ili doktora. Koji će sudija odlučiti da odredi ili ukine pritvor, da osudi ili oslobodi, koji će tužilac lako odlučiti da optuži ili neoptuži, građanina ako zna da će sjutra biti na mnogim naslovnicama i predmet javnih kritika, poruga, osuda, javnih istraga i slično. Koji će doktor odlučiti da primijeni rizičnu ali efikasnu invazivnu metodu koja pacijentu može spasiti život ili ga ubiti, bez obzira što je indikovana ili moguća???
Apsoluto sam svjedok da je do sada i te kako bilo slučajeva prekoračenja policijskih, tužilačkih, sudskih ili zdravstvenih ovlašćenja, ali to nam kao građanima, medijima, nvo aktivistima i profesionalcima ne smije poslužiti da osudimo, da sumnjamo i da unaprijed razapinjemo svakoga policajca, sudiju, tužioca, doktora, sestru i sl. jer ćemo u tom slučaju onesposobiti i eutanazirati cijeli sistem a od državnih službenika i zdravstvenih radnika napraviti ikebane koje će samo krasiti institucije državnog sistema ali neće imati hrabrosti i sposobnosti da postupe po svojim ovlašćenjima i po svome znanju i savjesti, jer će se unaprijed plaštiti javne kritike, stigme, osude i pakla medijske istrage i provlačenja, jer će se unaprijed plašiti suda i osude javnosti ili njenog najvećeg dijela.
FENOMEN ODSUSTVO SAOSJEĆANJA (EMPATIJE)
Ono što je strašna tragedija na Cetinju pokazala jeste neshvatljiva i jeziva bezosjećajnost i odsustvo empatije kod jednog broja građana i to ne samo radi oficijelnog nepoštovnja službeno proglašenih dana žalosti, već radi odsustva suštinskog osjećaja razumijevanja i bolnih osjećanja bola porodica stradalih, koji su skrhani tugom za svojim najbližim ispraćali njihova stradala tijela. Vjerujem da je ovaj broj građana bio zaista i veoma mali, ali je strašno da je postojao makar i jedan čovjek koji nije osjetio bol i tugu koja je kao stijena visila nas cijelom Crnom Gorom i širila se poput mračnog oblaka nad cijelim društvom.
TREĆI FENOMEN-POLITIZACIJA TRAGEDIJE
Treća karakteristika ove, po svemu sudeći jedne od najvećih tragedija u istoriji Crne Gore, osim što je ispoljila duboka saosjećanja mnogih koja su vrijedna dubokog poštovanja, iskazala je i jednu izrazito negativnu karakteristika javnog i društvenog života u Crnoj Gori.
Naime, među vidno potrešenim reakcijama i izrazima dobokog saosjećanja sa građanima i sa porodicama preminulih, pristigle su i javno objavljene poruke saučešća i razumijevanja najviših zvaničnika velikog broja država, međunarodnih i drugih organizacija, ambasadora, predsjednika, premijera i drugih zvaničnika.
INICIJATIVA PREDSJEDNIKA DA AMBASADOR BOŽOVIĆ TREBA BITI PROTJERAN
Svakako, među prvima stigla je i iskrena, duboka i bratska poruka saučešća i podrške narodu u Crnoj Gori i od države Srbije i njenih zvaničnika, što mi je pored ostalih svakako bilo logično i prirodno, jer sam pomislio, pa valjda, u bolu možemo biti zajedno i bez konflikta i sa Srbijom.
Međutim, prevario sam se: već poslije nekoliko časova reagovao je kabinet Predsjednika Crne Gore i saopštio da je poruka od države Srbije stigla sa neke mejl adrese, koji Predsjedniku nije po volji i koji je sporan. Shvatio sam da je Predsjedniku zasmetalo što je saučešće stiglo sa adrese Ambasadora Božovića.
Ubrzo je stigla i inicijativa Predsjednika da pošiljaoca mejla treba još i protjerati i zabraniti mu ulazak u Crnu Goru.
Nisam mogao da vjerujem da u ovoj prilici nije zaobiđeno ni da se ponovi po ko zna koji put, da se radi o Ambasadoru kojeg Crna Gora ne priznaje, te da Božoviću treba prinudno zabraniti ulaz, što bi svakako značilo da se on i protjera iz države. Svakako, ovakvu, prizemnu, bezosjećajnu i neprimjerenu objavu iz kabineta Predsjednika prenijeli su lojalni mediji, ponovo uvlačeći javnost u dobro poznati diplomatski skandal MIPa CG protjerivanja svog državljanina i građanina radi navodnog nepoštovanja samoga sebe, odnosno svoje države i svoje istorije.
Ovakvo reaagovanje Kabineta predsjednika, van konteksta tragičnog momenta i dešavanja, je svakako pokazalo da određeni nosioci državnih funkcija ne mogu da se ni u jednoj prilici, pa ni u konkrentoj, kakvo je stradanje nevinih ljudi u Cetinju, ne mogu da se izdignu iz kolotečine svojih provincijskih i interesnih okova, niti iznad svojih malih, prizemnih političkih interesa i mržnje.
