Biljana Srbljanović je na svom Fejsbuk profilu objavila tekst o optužnici koja je podignuta protiv oca dječaka ubice iz Ribnikara.
U nezapamćenoj tragediji u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” koja se dogodila 3. maja trinaestogodišnji dečak hicima iz očevog vatrenog oružja, hladnokrvno je usmrtio devetoro učenika i čovjeka iz obezbjeđenja škole. Pritom je teško ranio nastavnicu i još petoro đaka.
O najstrašnijem danu u svom životu, o svemu proživljenom i doživljenom, u emisiji “Labirint” na HRT su po prvi put progovorili roditelji jedanaestogodišnje stradale djevojčice. Otac Ivan i majka Ninela prvi put su pred kamerama iznijeli detalje tog kobnog dana. Dramska spisateljica i profesorka Fakulteta dramskih umjetnosti Univerziteta u Beogradu Biljana Srbljanović je na svom Fejsbuk profilu objavila tekst o optužnici koja je podignuta protiv oca dječaka ubice iz Ribnikara, a napisala je i da joj je bilo mnogo teško da pogleda pomenutu emisiju.
“Danima izbjegavam da pogledam ovu emisiju, sebi govorim – ne mogu ja to. Ne mogu da izdržim. A ko sam ja da ne izdržim? Kako roditelji djevojčice roditelji izdržavaju, a ja ne bih da se potresam? Danas sam morala. Danas, kada je konačno podignuta optužnica protiv roditelja ubice dječaka, između ostalog i zbog toga što ga je otac učio kako da stoji i kako da DIŠE dok puca u pokretne mete. Zbog toga je ubica uopšte mogao da, za manje od dva minuta, ispali ogromnu količinu metaka, da mu ruka ne zadrhti, a dah se ne prekine dok ubija deset duša.
Optužnica je podignuta i protiv majke, čiji je direktan DNK pronađen na čauri iz učionice, ostaloj za nekim metkom koji je možda ubio dijete. Ona sina nije vodila u streljanu, to je bio tatin posao, ona je možda samo pospremala po kući pa kao što neka majka nađe klikere, ona nalazila metke, koje je uredno vraćala nazad u nezaključanu plastičnu kutiju, u rancu blizu vrata, da ocu i sinu budu pri ruci, kad žure u streljanu ili na izlet, da dijete nauči kako da i u prirodi puca.
Kako da diše, dok vjetrić mrda nacrtane ljude, u koje ga tata uči da nišani. Da cilja u glavu i u srce. Moje je mišljenje da roditelji ne samo da su znali ko im je dijete, nego su, baš zbog toga učili da puca – otac obučavao, majka pospremala metke, znajući ko im raste pod krilom, kakvo biće podižu, koga ljube za laku noć i ko im se budi u kući, punoj oružja, prećutkivanja, zataškavanja i nemara za druge, a brige samo za sebe. Ne, ne mislim da su oni namjerno pravili ubicu, već da su znali da im sin ima poremećaj ličnosti, odsustvo empatije i krizu u socijalizaciji, i kao odgovor na to su odlučili da ga ČELIČE. Da od sina naprave MUŠKARCA. Po ugledu na porodičnu lozu”, napisala je Srbljanović, pa dodala:
“Ubica je oružje i gotovo stotinu metaka uzeo iz tatinog ranca čitava dva dana prije masakra. Važno je reći da je to bilo za praznik, neradni su dani bili, kad je porodica na okupu i kod kuće. I tada je, ipak, sve držao u dječijoj sobi, uz spisak djece koje je planirao da likvidira. U taj stan je donio je apotekarski benzin, tu ga je sipao u flaše praveći eksplozivne naprave. Za ta dva dana ni otac ni majka nisu namirisali isparenja goriva, nisu pogledali sinu u sobu u kojoj je držao glomazno oružje, municiju i flaše molotova, niko nije pogledao plastično koferče u tatinom rancu – jedno sa ovlaš šifrom (samo jedan broj), a drugo potpuno nezaključano. To su ljudi koji su podigli ubicu, obučili ga, opremili, naoružali i omogućili da napravi masakr. Jer ga nisu voljeli”, napisala je Srbljanović.
O emisiji i roditeljima ubijene devojčice u “Ribnikaru”
Srbljanović je dalje pričala o tome šta je najviše potreslo u emisiji gdje su o ubijenoj ćerki govorili roditelji. “Djevojčicini mama i tata u ovoj strašnoj i divnoj emisiji, hrabro govore sa tako mnogo ljubavi i iskrenosti o svojoj voljenoj ćerki. Njima nije moglo da se dogodi da im dijete ukrade oružje i municiju, da spremi likvidaciju drugarica i drugova, da piše spiskove, da u svojoj sobi skriva tako očigledne tajne. Njen tata govori kako je jutrima budio svoju ćerku poljupcima, da se srećnija sprema za školu, a ja mislim da mu baš zato ne bi ni promakao smrad benzina, ili dva pištolja, stotinak metaka i spisak “meta” za likvidaciju, e da je njihova ćerka bila kao dječak ubica.
Oni govore o svom djetetu o kome su znali sve, na koje su ponosni, koje im još uvek miriše u sobi. Miris djeteta koje roditelji nepogrešivo prepoznaju, ako ga vole, ako ga ljube, ako ga podižu da bude čovjek, a ne krvnik. Taj detalj mi je konačno slomio srce. Ćerka ovih roditelja nije kasnila u školu, za razliku od dječaka, ona je stigla na vrijeme, jer su roditelji vodili računa o tome. Da je kasnila, kao dječak, možda bi preživjela. Ubicu njegovi nisu zapitali zašto sa gotovo 40 minuta zakašnjenja tek kreće u školu, a znali su da kasni.
Roditelji ubicu nisu uznemiravali pitanjima gdje je i šta radi, dok je, tog jutra, pedantno ređao municiju, molotove i pištolje na tepihu sobe, komponovao kadar da ovjekovječi tren pred zločin. Za to vrijeme je djevojčica, sa dežurstva u hodniku, zvala tatu da njoj i drugarici donese Mek, a tata je krenuo da im donese. Tata ko svaki tata, za svoje dete će da učini sve, pomislili bismo, zar ne? E pa ne. Ne nosi svaki tata djetetu omiljenu klopu, neki tata sina trenira da pravilno diše dok ubija, da mu ruka ne zadrhti, dok se sveti boljima od sebe. Djevojčicini roditelji govore o beskrajnoj ljubavi za svoje dijete, i o tome kako su podizali voljeno i plemenito ljudsko biće.
Roditelji dječaka ćute, i ćuteći angažuju moćne advokate, medijsku mašineriju, obmanu javnosti i besramno se svrstavaju među žrtve. Oni pokušavaju da ijnekretnine i sačuvaju imetak za život posle, to je prioritet.
Otac dječaka nam se predstavlja kao žrtva, smršao je dvesta kila i ne druži se u zatvoru, jadan on. Majka ništa nije znala, nije naslućivala, pala je sa grane, čak je ni sin ubica ne želi, odbija da je vidi kad mu je JEDNOM došla u posjetu. To znaju da nam kažu.
Sve bi to bilo ipak u razmjerama logike jedne patološke porodične veze, da nije nas. Mi, ljudi koji nismo zaustavili SVE, koji nismo natjerali državu da prekine školsku godinu, da sruši zgradu, da kazni svaki medij za svaki tekst koji je odbrana poručila, pripremila i plasirala, da prezremo šibicarenje u Skupštini na ovu temu i da prinudimo da STANE SVE.
Da ni jedan klošarski komentar na portalima, koji relativizuje ovaj zločin i abolira roditelje kao njegov organski dio, ne samo da ne bude objavljen, već i da nikom ne padne na um da ga piše. Da obuzdamo orgiju javnosti koja iz svega izvlači samo jednu pouku – da treba više tući i kažnjavati djecu, problem je u prevelikoj ljubavi.
Da dječak nije imao oružje i obuku, vjerovatno bi i dalje želio da masakrira drugare, možda bi to i pokušao, možda bi nožem ili plamenom ubio neko dijete. Ali ne bi deset. Da je dječak bio fizički kažnjavan, tučen i “starinski” vaspitavan, i dalje bi postao ubica. Ili, baš i zbog tog. Da je voljen, da je pažen, da je praćen kako diše, i dalje bi želio da izvrši zločin, ali bi ga roditelji u tome spriječili. Zla djeca postaju od zlih ljudi. Premala je ova kazna koja je zaprijećena za to. Kako ubijena djevojčica nije postala ubica, a dječak jeste? Pogledajte, da vam bude jasno”, zaključila je Biljana Srbljanović.
