Femicid – kakva užasna riječ.
Fenomen sveprisutniji u našoj zemlji, a kaznene politike preblage, neprimjerene za ovakva jeziva djela (femicid i pokušaj femicida).
Jesmo li zaista postali kao društvo toliko monstruozno neempatični, tolerantni na svaki oblik nasilja, pa i porodično, čiji krajnji fatalni ishod često bude femicid, ili je korupcija duboko ukorijenjena i tamo gdje ne bi smjelo da je bude – kod donosioca odluka (tužilaca i sudija), čast izuzecima koji časno i etično donose odluke.
Koliko smo kao društvo zaista sve preduzeli da se ne ponovi Šejla, Zimrita i ko zna koliko još žena i djevojčica u Crnoj Gori koje su bile žrtve femicida ili pokušaja femicida; a koliko je tek onih koje se zbog neprimjerenih i poražavajućih kaznenih politika nijesu ni usudile da prijave nasilje…
Možda bi sada bile s nama…
To su naše komšinice, koleginice, sestre, drugarice…
Pravni eksperti nas podsjećaju da bi uvođenje krivičnog djela femicid, u značajnoj mjeri pomoglo smanjenju pravne nesigurnosti i mogućih propusta u kvalifikovanju krivičnih djela, kao i kažnjavanju počinilaca.
Dok ovo pišem, ne mogu a da se ne sjetim gotovo skandalozne odluke jedne tužiteljke iz ODT u Podgorici prije par godina (neću pominjati njeno ime, jer se bavimo ovom temom na nivou fenomena, a kroz primjere ipak najbolje odslikavamo).
Tužiteljka je ubjeđivala žrtvu da se pridruži krivičnom gonjenju, objašnjavajući joj da je za dlaku izgubila život, da počinilac mora biti adekvatno kažnjen, pozivajući se i na svijest i obrazovanje žrtve, da bi vrtoglavo, nakon samo par dana, promijenila pristup i odvažila se da očigledno krivično djelo pokušaj femicida, preciznije porodično nasilje sa pokušajem femicida, kvalifikuje samo kao porodično nasilje!
Za tužiteljku iz Podgorice, “davljenje rukama pa jastukom do krkljanja” je porodično nasilje, a ne pokušaj ubistva; u ovom slučaju pokušaj femicida. To je i istraga dokazala, postoji i dokumentovani pisani trag; treba reći da je policija jedina odradila profesionalno svoj dio posla. Izjava počinioca djela u toku istražnog postupka glasi: “Otrijeznio sam se u trenutku krkljanja, bio sam iznad nje” – kao iz najgorih horor filmova.
Naravno da ovakve odluke nadležnih vrijeđaju elementarnu i percepciju i inteligenciju ukupne javnosti i dostojanstvo svih žena. Svaki i pravni laik osnovnim logičiranjem može uočiti razliku između porodičnog nasilja i pokušaja ubistva.
Ali tu nije kraj priče.
Da cijela stvar bude nevjerovatnija, legitimitet takvoj odluci, neprimjerenoj, daje jedna sutkinja (dakle opet žena), inače postala vrlo popularna u godinama promjene vlasti i donosi presudu: “pola godine kućnog zatvora da ne bi počinilac ponovio istu radnju”. Taman kao da se pijan potukao u kafani.
To nam je naša borba dala protiv atrofiranosti sistema i pravne nesigurnosti… Takve presude.
Gdje počinje i završava se odgovornost države? Žrtva se spasila u zadnji tren, iako će vući posljedice i traumu do kraja života; ali hoće li neka sljedeća?
“Žena je ženi vuk” izgleda i u “oslobođenoj” Crnoj Gori.
A puna su nam usta vladavine prava i demokratije, borbe protiv nasilja nad ženama, zaštite ljudskih prava i sloboda.
Hoćemo li ovakvi besprizorni u Evropu?
Kako ćemo sa ovakvim pristupom i kaznenim politikama u Evropu, kukala nam majka?
Sem prevencije, podizanja nivoa svijesti, jačanja operativnih timova, osnaživanja, udruživanja i tužilaca, sudija, policije; sistemsko djelovanje dalo bi rezultata u efikasnijoj borbi, ali još uvijek smo nekako samo u teoriji bolji.
Blagim i neprimjerenim kaznama, loša se poruka šalje društvu, međunarodnoj zajednici, ali i samim žrtvama.
Uzrok leži, bar mi se čini, u nedostatku empatije; ali i u nekim naslijeđenim obrascima zapuštenog mentaliteta i patrijarhata u ambijentu gdje je dugo vladao “zakon jačega”.
Prvo nas ubijaju prije rođenja – govorim o selektivnim abortusima, jer se kao društvo dičimo muškom djecom…
Podsjetimo, femicid je rodno zasnovano ubistvo žene i predstavlja najekstremniju manifestaciju muškog nasilja prema ženama.
Femicid nije “incident”.
Najčešće je krajnji fatalni ishod fizičkog, psihološkog, ekonomskog zlostavljanja žena u kontinuitetu.
Jedno od najčešćih pitanja čujemo: “Zašto ne ode?”, “Što joj nije još jasno, zašto trpi?” do pitanja “Sve smo trpjele i slušale da bi sačuvale brak” – mi podižu svaku dlaku na glavi.
Izgleda da nije svima jasna dubina ambivalencije koja te žene drži zaglavljene u odnosu sa nasilnicima; a nemaju baš neku adekvatnu podršku – često ni od najbližih, porodice, pa onda i kompletne društvene zajednice.
Bilo koji oblik nasilja (verbalno, fizičko, psihološko) nema veze sa ljubavlju, već sa čistom patologijom.
To što nas patrijarhalno društvo od malena uči da je žena vrijedna i “velika i prava žena” onoliko koliko može da izdrži, koliko je trpeljiva – ama baš veze s mozgom nema…
Dostojanstvo nema cijenu!
Učite žensku djecu tim vrijednostima.
Osnovni alat nasilnika ide upravo iz njegovih dubokih strahova, frustracija, nesigurnosti; slabosti; da bi se osjećao vrednije, bolje, preuzeo moć – mora “spustiti” drugog.
A puno toga počinje upravo na komunikacijskom nivou…
Riječ je o najrazličitijim metodama kontrolisanja (vrijeđanje, ućutkivanje, komentarisanje izgleda ili slabosti, urlanje, nipodaštavanje, do patološke ljubomore ili posesivnosti, do kontrolisanja – primjer je odvajanje osobe od sredine, prijatelja i sl.). Sve su to alarmi, prvi znaci da neki odnos može prerasti u toksičan i važno je prepoznati takve modele ponašanja. Promišljajmo na ovu temu; budimo iskreni prema sebi i osvijestimo da li je taj odnos (važi za sve vrste emotivnih odnosa) zdrav, produktivan ili ipak ima elemente da preraste u patološki.
I o ovoj temi govorimo glasno tek kada se neka tragedija desi.
Tek tada, mi kao društvo, reagujemo snažno, ali nažalost, sve se nekako brzo utiša, splasne, pa i borba, nakon malo medijske pompe i par protesta na koje se odvaže da organizuju neke NVO – i tako do neke naredne Šejle, Zimrite, Anđele, Maje i mnogih drugih…
Porodično nasilje ne smije biti tabu.
Porodično nasilje najčešće vodi u femicid ili pokušaj femicida.
Nije vaša krivica, nit blam!
Ne sramite se umjesto njih!
Odvažite se i prijavite svako nasilje.
Nijeste same!
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Stav” nijesu nužno i stavovi redakcije
