Ah, Crna Goro mila majko “građanske” pameti, gdje pravila vrijede samo kad treba da se udari po Srbima – a kad su u pitanju “prijatelji sa Zapada”, onda se sve odjednom pretvori u vatromet tolerancije i evropskog sjaja.
Najnoviji primjer za rubriku “Vjerovali ili ne” dolazi iz Cetinja. Tamo se hrvatski ambasador Veselko Grubišić odlučio spustiti među narod – rame uz rame sa demonstrantima. Naravno, odmah su krenule ovacije! “E bravo!”, “To je ambasador!”, “Konačno neko s kičmom!” – čulo se iz svake tastature liberalnog establišmenta. Gotovo da su mu nudili počasno crnogorsko državljanstvo, ili bar da mu se ime da jednom bulevaru.
A sada zamislite – čisto radi zabave – da ambasador Srbije, ne daj Bože, pomisli da izađe na protest, recimo, podrške vjernicima SPC. Naravno, to bi bila “provokacija”, “miješanje u unutrašnje stvari”, “prijetnja suverenitetu”, i da – odmah bi se našla neka krivična prijava iz fioke. Jer kako to Srbin da ima mišljenje, još u Crnoj Gori?
A kad se ambasador Srbije Nebojša Rodić samo pojavio na liturgiji na Duklji – ništa ekstremno, bez transparenata, bez megafona – odmah drama. Kao da je došao tenkom, a ne s kravatom. Skandal, haos, eksperti za diplomatiju iz nevladinog sektora odmah u TV studijima, analiziraju “srpski imperijalizam”, dok neki od njih vjerovatno ne bi razlikovali Duklju od Dubaija na karti.
Zanimljivo je kako “građanska” Crna Gora funkcioniše. Sve što dolazi iz Srbije automatski je prijetnja, sve što dolazi iz Hrvatske – znak demokratije. Srbin kad diše – provokacija. Hrvat kad viče – progres.
Ali, hajde da se ne ljutimo. Možda samo nismo shvatili pravila. Treba da se napiše neka brošura, tipa “Građanski bonton: kako da budete Srbin a da nikog ne uznemirite”. Prvo poglavlje: “Ne izlazite iz kuće.” Drugo: “Ne govorite.” Treće: “Ne postojite.”
I tako, dok hrvatski ambasador pije kafu s narodom, srpski se najbolje osjeća ako ostane kod kuće – po mogućstvu s ugašenim telefonom, da ne bi neko pogrešno protumačio signal.
A mi? Mi ćemo da se smijemo. Jer ovo više nije ni tužno – ovo je postalo dobra komedija. Samo što je sve manje onih koji se smiju – a sve više onih koji pamte.
(Borba)
