Predstojeći izbori u Sjedinjenim Američkim Državama, na kojima se za Bijelu kuću bore kandidatkinja vladajućih demokrata Kamala Haris i bivši republikanski predsjednik Donald Tramp, po svemu sudeći će biti među najneizvjesnijim do sada, a na ishod će presudno uticati birači šest saveznih država.
Za razliku od drugih demokratskih država, osobenost izbornog sistema SAD je da ne pobjeđuje nužno kandidat koji osvoji najviše glasova na nivou cijele zemlje, već koji “skupi” najmanje 270 od 538 takozvanih elektora.
Na izborima 5. novembra, glasači se neće opredjeljivati direktno za Haris ili Trampa, već će birati 538 elektora koji se sastaju u decembru (elektorski koledž) da zvanično izaberu predsjednika.
Elektorski koledž je prviremena grupa delegata izabranih samo za tu, jednokratnu namjenu, budući da njihova funkcija prestaje pošto formalno izaberu šefa države. Taj čin je formalnost, zato što elektori u decembru gotovo bez izuzetka glasaju za kandidata koga su predstavljali na izborima (za Haris ili Trampa). To je i razlog zašto se pobjednik zna odmah poslije izbora.
U svakoj od 50 saveznih država bira se onoliko elektora koliko ona ima članova u Kongresu SAD (broj članova u Predstavničkom domu plus dva senatora), dok Distrikt Kolumbija, što je zvaničan naziv za glavni grad Vašington, daje tri člana elektorskog koledža.
Kandidat koji pobijedi u jednoj saveznoj državi dobija sve njene elektore, osim u Mejnu i Nebraski. Elektore Mejna i Nebraske kandidati mogu da podijele, zavisno od rezultata na nivou distrikata tih država.
Zbog specifičnog izbornog sistema SAD, ishod izbora faktički odlučuju takozvane “kolebljive države” (swing states), čija biračka tijela nisu čvrsto opredijeljena ni za jednu od dvije velike stranke, i u kojima pobjednik nije unaprijed poznat. U tim federalnim jedinicama, koje su poznate i kao “države bojna polja” (battleground states), nekada pobjeđuju demokrate, a drugi put republikanci.
Broj “kolebljivih država” varira od izbora do izbora, a na ovogodišnjim ih ima svega šest, pokazuju najnovija istraživanja javnog mnjenja. “Poprišta bitke” biće Viskonsin (10 elektora), Mičigen (15), Pensilvanija (19), Nevada (6), Arizona (11) i Džordžija (16).
Od tih šest država koje u zbiru “nose” 77 elektora, Haris važi za blagu favoritkinju u Viskonsinu, Mičigenu i Pensilvaniji – tri države iz takozvanog “pojasa rđe”, dok se Trampu daju veće šanse u Nevadi, Arizoni i Džordžiji.
Ako bi uspjela da pobijedi u sve tri “kolebljive države” iz “pojasa rđe”, koji je taj neformalni naziv dobio zbog propadanja nekada moćnog industrijskog sektora poslije 1980. godine, Haris bi po svemu sudeći postala prva predsjednica SAD.
Tramp je 2016. postao predsjednik prije svega zahvaljujući pobjedi u te tri tradicionalno demokratske države, u kojima je tadašnju kandidatkinju demokrata Hilari Klinton pobijedio sa manje od jedan odsto razlike. U Mičigenu je imao 0,23 odsto (10.704 glasa) više od Hilari Klinton, u Pensilvaniji 0,72 odsto (44.292), a u Viskonsinu 0,77 odsto (22.748).
Na izborima 2020. godine, kandidat demokrata Džozef Bajden pobijedio je Trampa jer je uspio da osvoji i Viskonsin (sa 0,6 odsto razlike) i Mičigen (2,8 odsto) i Pensilvaniju (1,2 odsto).
Pojedini posmatrači kao “kolebljivu državu” na ovogodišnjim izborima navode i Sjevernu Karolinu, u kojoj se bira 16 elektora, ali u njoj Tramp ima znatno veće šanse od Kamale Haris, prve žene afroameričkog i azijskog porijekla koja je kandidatkinja za najvišu funkciju u SAD.
U preostale 43 savezne države i u Distriktu Kolumbija pobjednik je takoreći već poznat jer je biračko tijelo čvrsto naklonjeno ili Kamali Haris ili Trampu.
Kamala Haris sa sigurnošću može da računa na pobjedu u takozvanim “plavim” državama, u koje spadaju Havaji, Vašington, Oregon, Kalifornija, Kolorado, Nju Meksiko, Minesota, Ilinois, Virdžinija, Merilend, Delaver, Nju Džersi, Njujork, Konektikat, Roud Ajlend, Masačusets, Vermont, Nju Hempšir i Mejn, kao i u Distriktu Kolumbija.
Trampova pobjeda ne bi trebalo da bude dovedena u pitanje u takozvanim “crvenim” državama, među kojima su Aljaska, Montana, Ajdaho, Vajoming, Juta, Sjeverna Dakota, Južna Dakota, Nebraska, Kanzas, Oklahoma, Teksas, Ajova, Misuri, Arkanzas, Luizijana, Misisipi, Alabama, Florida, Južna Karolina, Tenesi, Kentaki, Indijana, Ohajo i Zapadna Virdžinija.
Ako ni Haris ni Tramp ne osvoje 270 elektora, predsjednika SAD biraće Predstavnički dom Kongresa SAD, što se nije dogodilo od 1824. godine. Takva situacija moguća je jedino ako bi i Haris i Tramp imali po 269 elektora, što je teoretski moguće, ali gotovo nezamislivo.
Iako američkog predsjednika formalno ne biraju građani, već posrednici (elektori), suštinski je ipak riječ o direktnim izborima – elektori gotovo bez izuzetka slijede volju birača savezne države koju predstavljaju, iako ih Ustav SAD ne obavezuje na to.
Uoči svakih neizvjesnih izbora u SAD, postoji bojazan da pojedini elektori na elektorksom koledžu neće glasati u skladu s voljom većine savezne države koja ih je izabrala, odnosno da neće glasati za kandidate koje predstavljaju. Takvi “nevjerni elektori”, međutim, do sada nisu imali uticaja na konačan ishod.
Birači na izborima ubacuju samo jedan listić, kojim podržavaju kandidate jedne stranke i za predsjednika i za potpredsjednika SAD. Na izborima 5. novembra, ili Kamalu Haris (59) i njenog kandidata za potpredsjedničko mjesto Timotija Volca, ili Trampa (78) i njegovog kandidata za potpredsjednika SAD Džejmsa Dejvida (Džej Di) Vensa.
Iako ubacuju samo jedan listić, birači se opredjeljuju za čitavu grupu elektora jedne stranke u određenoj saveznoj državi, kojih ima onoliko koliko ta država daje elektora.
Kandidate za elektore najčešće predlažu najviši organi političkih partija na nivou saveznih država. Elektori ne mogu da budu članovi Kongresa SAD ni zvaničnici savezne države. Među njima su uglavnom lideri izabrani na lokalnom ili nivou savezne države, poznate ličnosti, a ponekad i obični građani.
Prema 12. amandmanu na Ustav SAD, 538 izabranih elektora ne glasa za predsjednika i za potpredsjednika SAD na jednom mjestu, već se oni okupljaju po saveznim državama, prvog ponedjeljka poslije druge sijede u decembru. Ove godine će se sastati 16. decembra.
Oni odvojeno glasaju za predsednika i za potpredsednika SAD i šalju te glasačke listiće određenim državnim zvaničnicima. Potom se razilaze i elektorski koledž prestaje da postoji do izbora novog, četiri godine kasnije.
Oba doma Kongresa SAD okupljaju se na zajedničkoj sjednici 6. januara kada se broje i objavljuju glasovi elektora za dvije najvažnije funkcije u SAD. Ako 6. januar pada u nedjelju, Kongres može da odabere drugi datum.
Glasove elektora, pojedinačne ili na nivou savezne države, moguće je osporiti na zajedničkoj sjednici dva doma Kongresa, koji odvojeno glasaju o prihvatanju ili odbacivanju prigovora. Ako se oba doma slažu s primjedbom, onda se elektorski glas (ili glasovi) ne računa, a u suprotnom ostaje na snazi.
Elektorski sistem sa sobom nosi niz osobenosti i duboko je ukorijenjen u američkom federalnom sistemu. Taj sistem je rezultat kompromisa iz vremena osnivanja države u 18. vijeku, pošto njime i male savezne države zadržavaju određeni uticaj na ishod predsjedničkih izbora.
Savezne države sa najmanje stanovnika u SAD (Aljaska, Vajoming, Sjeverna Dakota, Južna Dakota, Vermont i Delaver) imaju po tri elektora, zahvaljujući čemu njihovi žitelji imaju veći uticaj na ishod izbora nego što bi bio slučaj kada bi glas svakog američkog birača jednako vrijedio.
Protivnici instituta elektorskog koledža kao njegovu najveću manu ističu mogućnost da izbore izgubi predsjednički kandidat koji osvoji više glasova na nivou cijele zemlje. To se dogodilo pet puta – tri puta u 19. vijeku (1824, 1876. i 1888. godine), zatim 2000. i na izborima 2016. godine, kada je kandidatkinja demokrata Hilari Klinton dobila oko tri miliona glasova više od Trampa na nivou cijele države, ali ne i većinu elektora.
Pristalice postojećeg izbornog sistema navode da bi njegovom promjenom i ukidanjem elektorskog koledža države sa najvećim brojem stanovnika, kao što su Kalifornija i Teksas, imale presudan uticaj na ishod izbora i da bi bila ignorisana pitanja značajna za birače u manjim državama.
Tokom godina je bilo mnogo planova za promjenu izbornog sistema. Za prelazak na klasični sistem, u kojem pobjeđuje kandidat sa najviše osvojenih glasova, potrebno je da takav zakon usvoje savezne države koje u zbiru daju 270 od 538 elektorskih glasova. Do aprila ove godine, takav zakon su usvojili Distrikt Kolumbija i 17 saveznih država, naklonjenih Demokratskoj stranci, sa ukupno 209 elektora.
Među pristalicama demokrata ubedljiva većina je za promjenu izbornog sistema, a obrnuto je kod republikanaca, čija su posljednja dva šefa države, Tramp (2017-2021) i Džordž Buš mlađi (2001-2009), postali predsjednici upravo zahvaljujući sistemu elektora, pošto su u cijeloj državi dobili manje glasova od rivala iz Demokratske stranke.
Kada su “očevi osnivači” SAD osmislili institut elektorskog koledža, imali su dvije namjere – da minimiziraju korupciju i da predsjedničku funkciju i elektorski koledž institucionalno razdvoje od drugih grana vlasti.
Tokom prvih decenija postojanja SAD, elektore su u više od polovine federalnih jedinica birali parlamenti saveznih država, do 1832. godine ostala je samo jedna država u kojoj je elektore biralo njeno zakonodavno tijelo, a od 1864. o članovima elektorskog koledža u svim državama odlučuju birači.
Izbori se i danas, radi poštovanja tradicije, održavaju prvog utorka poslije prvog ponedjeljka u novembru, kako je odlučeno 1845. godine. Do tada su održavani u različitim danima između septembra i novembra.
Novembar je izabran zato što je tada žetva završena, a tadašnjoj većinski seoskoj populaciji u zemlji bio je potreban cijeli dan za put do sjedišta okruga, gdje se glasalo.
Utorak je izabran jer se time ostavljao jedan cijeli dan za put između nedjelje, koja se smatrala danom za odlazak u crkvu i odmor, i izbornog dana.
Da izbori uvijek budu u utorak poslije prvog ponedjeljka odlučeno je sa ciljem izbjegavanja gužvi u sjedištu okruga prvog dana u mjesecu, kada su se obično sastajali lokalni sudovi, ili u srijedu, koja je često bila pijačni dan.
