Svakodnevno iskustvo sugeriše da neromantična prijateljstva između muškaraca i žena nisu samo moguća, već su i veoma uobičajena.
Muškarci i žene žive i rade rame uz rame, i generalno se čini da mogu da izbjegnu da “spontano spavaju zajedno”.
Međutim, ostaje mogućnost da je ova naizgled platonska koegzistencija samo fasada, razrađeni ples koji prikriva bezbroj seksualnih impulsa koji žubore tik ispod površine.
Novo istraživanje Univerziteta iz Viskonsina i iz SAD sugeriše da možda ima istine u ovoj mogućnosti – da možda mislimo da smo sposobni da budemo “samo prijatelji” sa pripadnicima suprotnog pola, ali prilika (ili uočena prilika) za “romansu” često vreba samo iza ugla, čekajući da nasrne u najnepovoljnijem trenutku.
Da bi istražili održivost istinski platonskih prijateljstava suprotnog pola – istraživači su doveli 88 parova-prijatelja suprotnog pola u laboratoriju. Privatnost je ovdje bila najvažnija – na primjer, zamislite posljedice ako dva prijatelja saznaju da jedan – i samo jedan – ima neizrečena romantična osjećanja prema drugom tokom njihove veze.
Da bi obezbijedili iskrene odgovore, istraživači ne samo da su slijedili standardne protokole u vezi sa anonimnošću i povjerljivošću, već su takođe zahtijevali od oba prijatelja da se slože – verbalno i jedno pred drugim – da se uzdrže od razgovora o studiji, čak i nakon što su napustili testiranje i objekat.
Ovi parovi su zatim razdvojeni, a svakom članu svakog para je postavljen niz pitanja u vezi sa njegovim ili njenim romantičnim osjećanjima (ili nedostatkom istih) prema prijatelju sa kojim su pohađali studiju.
Rezultati ukazuju na velike rodne razlike u tome kako muškarci i žene doživljavaju prijateljstva suprotnog pola. Muškarce su mnogo više privlačile prijateljice nego obrnuto.
U stvari, procjene muškaraca o tome koliko su bili privlačni svojim prijateljicama nisu imale praktično nikakve veze sa onim kako se te žene zapravo osjećaju, i skoro sve ima veze sa onim što su se sami muškarci osjećali. U suštini, muškarci su pretpostavljali da je svaka romantična privlačnost koju iskuse bila obostrana i bili su slijepi za stvarni nivo romantičnog interesovanja koje osjećaju njihove prijateljice.
Žene su takođe bile slijepe za način razmišljanja svojih prijatelja suprotnog pola; jer žene uglavnom nisu bile privučene svojim muškim prijateljima i pretpostavljale su da je ovaj nedostatak privlačnosti obostran. Kao rezultat toga, muškarci su dosledno precjenjivali nivo privlačnosti koje su osjećale njihove prijateljice, a žene su dosledno potcenjivale nivo privlačnosti koje su osjećali njihovi prijatelji.
Muškarci su takođe bili spremniji da djeluju na ovu pogrešno shvaćenu međusobnu privlačnost. I muškarce i žene podjednako su privlačili romantično povezani prijatelji suprotnog pola i oni koji su bili slobodni.
Međutim, muškarci i žene su se razlikovali u tome u kojoj meri su privržene prijatelje vidjeli kao potencijalne romantične partnere. Iako su muškarci podjednako za romantične sastanke sa zauzetim i solo prijateljicama, žene su manje bile zainteresovane za zauzete muškarce.
Ovi rezultati sugerišu da je muškarcima, u odnosu na žene, posebno teško da budu “samo prijatelji”.
Ovo nije samo potvrda stereotipa o muškarcima i naivnim ženama željnim seksa; to je direktan dokaz da dvije osobe mogu doživjeti potpuno isti odnos na radikalno različite načine. Čini se da muškarci vide bezbroj mogućnosti za romantiku u svojim navodno platonskim prijateljstvima suprotnog pola. Žene u ovim prijateljstvima, međutim, izgleda da imaju potpuno drugačiju orijentaciju – onu koja je zapravo platonska.
Ove studije sugerišu da muškarci i žene imaju veoma različite poglede na to šta znači biti „samo prijatelji“ — i da ovi različiti pogledi imaju potencijal da dovedu do problema. Iako se čini da su žene iskrene u svom uverenju da su prijateljstva suprotnog pola platonska, čini se da muškarci ne mogu da isključe svoju želju za nečim više.
