Nikada se u novijoj istoriji Crne Gore nije dogodilo masovno ubistvo kao danas na Cetinju, kada je Vučko Borilović (34) pucao u blizini mjesta stanovanja i tom prilikom ubio 10 ljudi, među kojima ima i djece. Kako je nam je potvrđeno iz Uprave policije, stradao je i on, pa je ukupno poginulo 11 osoba, a šest je povrijeđeno.
Događale su se u Crnoj Gori velike tragedije ali nikada ovakva. Još 1965 godine u Sutomoru zvjerski je likvidirana porodica Novaković.
Petko Novaković (55), njegova majka Anđa (85) i kćerke Vera (13) i Veselinka (8) ubijeni su od nepoznatih počinilaca u zločinu, koji je u februaru te godine potresao cijelu Jugoslaviju.
Teško rekonstruisati užasni zločin koji polako pada u zaborav jer se mlađi stanovnici ovog primorskog mjesta više ne sjećaju tog zločina. Petko je bio nastavnik biologije povučen čovjek koji je rijetko kontaktirao sa mještanima Sutomora. Te noći je u Sutomoru padao snijeg što je prava rijetkost.
Ubistvo Petka Novakovića i njegove porodice istraživano je dugo, a istraga je išla u dva pravca – prema jednoj verziji smrt porodice posljedica je osvete koja se vezuje za Drugi svjetski rat, a po drugoj posrijedi je zavjera zbog neraščišćenih odnosa sa navodnim prijateljima Novakovića.
Prema novinskim napisima iz tog doba i kazivanjima penzionisanih milicajaca, Novakovići su pobijeni u noći februara 1965. godine, kada je Sutomore zadesilo sniježno nevrijeme.
Po svemu sudeći, u njihovu kuću na rivi banuo je jedan ili više ubica. Petko i njegova majka Anđa pronađeni su u kući usmrćeni tupim predmetom.
Kćerki nije bilo u kući i potraga za njima trajala je više dana. Osim milicajaca, za njima su širom Sutomora tragali i brojni učenici barskih škola, koji su bili pozvani da pomognu. Njihova tijela u već poodmakloj fazi raspadanja pronađena su kasnije, u žbunju pored pruge iza željezničkog tunela kod hotela “Inex”.
Ovaj slučaj ostao je neriješen, a tada je za posljedicu imao i smjenu visokih policijskih funkcionera, koji se nikada nijesu našli pred sudom.
Višestruko ubistvo dogodilo se i 30. aprila 2012. godine u selu Rijeka Marsenića, između Berana i Andrijevice. Bivši policajac i bivši zet porodice Otović, Slavko Milović iz Andrijevice, vjerovatno je u svojoj glavi dugo kovao pakleni plan kako da ostvari prijetnje i pobije tazbinu. Epilog je poznat – četvoro mrtvih i jedna ranjena osoba. Slavko je ubio tasta Slobodana (66), taštu Danicu (64) i šuru Zorana. Drugog šuru Željka je ranio, ali ga nije ubio jer mu je nestalo municije. Nakon toga se, pred policijskom zasjedom, raznio ručnom bombom.
O mnogim asovnim ubistvima pisao je i nedeljnik Monitor, koji se bavio posebno ubistvima na sjeveru Crne Gore.
Danas je već skoro zaboravljen teški zločin koji se dogodio u sami suton 3. juna 1992. godine u Pušonjskom Dolu kod Pljevalja, kada je Kosta Damjanović (22) likvidirao čak devet svojih seljana, a njih nekoliko ranio. Jedan za drugim, poslije rafala iz njegove puške, kao snoplje padali su Jovan (61) i Radovan Ostojić (32), Vukota Zeko Martić. U kući braće Rajka (64) i Radovana Ostojića (62), osim njih dvojice ubijene su i njihove supruge Mara (60) i Radojka (50).
Radomanovoj tada trogodišnjoj unuci rafal je odsjekao tri prsta na ruci. U kući Milikića, Kosta Damjanović je ubio Maru Milikić (50) i teško ranio njenog supruga Mila. Potom je u kući Šubarića ubio Dostu Šubarić (62), koja je pokušala da tijelom zaštiti svog bratanića Veljka. Veljko je poletio k ubici i poslije silnog rvanja oteo mu pušku, kojom ga je ubio. Tokom Veljkove borbe na život i smrt, do te noći neprimijećeni momak Kosta, uspio je da rani Veljkovog oca Miletu i tetku mu Tonku.
Porodica Koste Damjanovića se potom odselila iz sela, a nedugo nakon toga njihova kuća je jedne noći izgorjela u požaru… Nikada nije odgonetnuto zašto je ovaj mladić kidisao na susjede i rođake. Zna se samo da je kobnog dana u ranu zoru s ocem i bratom poveo u susjedno selo malog psa na vakcinaciju. Kuče je ujelo za nogu Zorana Martića, sina ubijenog Vukote. Poslije toga je nastala svađa. Vukota je zakačio Kostu šakom po licu, nakon čega on nije želio da se s njim, ocem i bratom traktorom vrati u selo. Umjesto toga, otrčao je, dohvatio pušku i započeo krvavi pir.
Nekoliko mjeseci kasnije nova tragedija potresla je sjever Crne Gore. Ovoga puta, gotovo nevjerovatno zvuči, višestruki ubica bio je četrnaestogodišnji Momčilo Cerović iz Čokrlija, sela udaljenog tridesetak kilometara od Bijelog Polja. Za svoje godine izuzetno dobro razvijen i dobar strijelac, Momčilo je 14. februara 1993. godine u porodičnoj kući likvidirao oca Mlađena (45), majku Milevu (43), brata Mila (20), sestrića Jovana Truntića, koji još nije imao ni tri godine, te babu Mitru (70). Potom je, kako je utvrdila istraga, sebi oduzeo život iz automatske puške iz koje je, naslonivši je na pod, pucao u glavu.
Ostala je tajna zašto je četrnaestogodišnjak pobio svoju porodicu, koja se mirno spremala za spavanje.
Iste godine, devet mjeseci kasnije, u Bijelom Polju dogodilo se još jedno višestruko ubistvo. Devetog novembra 1993. godine, oko 20 sati, u svom domu svirepo su likvidirani Vuksan Sošić (42), radnik tadašnje Robne kuće Beograd u Bijelom Polju, supruga mu Slavica (40), daktilografkinja u Osnovnom sudu u tom gradu, kao i djeca Tatjana (12) i Milosav Sošić, star samo osam godina. Masakr u roditeljskoj kući preživio je samo jedanaestogodišnji Vladan.
Ovaj teški zločin nad mirnim ljudima počinio je njihov bliski rođak Novo Sošić (44), radnik Crnagoraputa, koji je te noći sjedio kod rođaka i gdje je dočekan rakijom i kafom. Poslije razgovora, u trenutku kada mu je Vuksan pružio ruku u znak pozdrava, Novo ga je snažno stegao, povukao k sebi i nekoliko puta mu zario u grudi lovački nož, koji je prije toga pripremio i sakrio u rukavu. Slavica je pokušala da pomogne suprugu, ali je i ona dočekana nožem. Sošić je potom izvadio pištolj tetejac i zapucao k ranjenom rođaku i njegovoj supruzi, ovjerivši ubistvo.
Tri hica bio je namijenio malenom Vladanu, ali ga je promašio. Potom je uletio u dječiju sobu, i ubacivši novi šaržer, počeo da puca k Tatjani i Milosavu. Mala Tatjana, sudeći prema povredama, branila je svoj i život svoga brata golim rukama.
U hercegnovskom naselju Nemila, kobnog 31. decembra 2005. godine, oko 12 ili 13 časova, kada su svi čekali Novu Godinu i radovali se praznicima, nemilosrdno je ubijena petočlana porodica Roganović. Njihov monsturozni komšija Milan Zeković, zavio je grad od skalina u crno ubivši Slavoljuba (41) i njegovu suprugu Slavku (42) Roganović, a potom i njihove sinove Marka (8), Srđana (10) i Željka (12).
Hladnokrvni ubica svoju prvu žrtvu Roganovića, Slavoljuba, pozvao je kod sebe kući zamolivši ga da mu popravi slavinu. Kada je došao kod njega i ušao u kupatilo da obavi posao, Zeković mu je prišao sa leđa i pucao u potiljak iz pištolja marke „bereta“.
I tada se nije zaustavio, već je odlučno krenuo u svoj krvavi pohod na nevine ljude. Došao je u kuću Roganovića i pucao u Slavku i u njenog sina Srđanja. Monstrumu je i to bilo malo, pa je zatim uzeo nož i brutalno ubio Marka, a potom Željka. Dječaci su po tijelima imali na desetine uboda, a kako je to istraga pokazala, 27 puta Zeković je ubo Željka. Takođe, dječacima je prerezao grkljane.
Istraga je pokazala da se Željko borio sa Zekovićem, ali nije bio jak da savlada svoga dželata. Svirepi ubica je uhapšen nekoliko dana kasnije, nakon Nove Godine, u selu kod Gornjeg Milanovca, gdje ima rodbinu.
(Dan)
