Da nesreća nikada ne ide sama, a ljudi pokažu kakvi su baš kada nam ona pokuca na vrata, Sanja Rodić iz Rume je znala i prije nedaće koja joj se dogodila nedavno na odmoru. Život je pred nju stavio izazove sa kojima bi se rijetko ko uhvatio u koštac i izašao kao pobjednik, a ćerka Jovana (10) najveća je Sanjina radost, ali i najveća briga otkako su joj sa dvije godine dijagnostikovani zdravstveni problemi koje ima i danas.
Predah od ljekarskih analiza i terapija, izazvanih Jovaninim rijetkim autoimunim oboljenjem, majka i ćerka su krajem prošlog mjeseca potražile u Stolivu u Crnoj Gori, ali poslije desetak dana odmora snašla ih je nova muka.
Povreda koja je dovela do operacije, od koje se mama Sanja danas oporavlja, prekinula im je ljetovanje, ali je dobila epilog u koji, kako kaže, da joj neko priča – ni sama ne bi vjerovala da je istinit.
“Od muke i nemoći sam plakala u bolnici”
“Do povrede je došlo nakon nezgodnog pada zbog kojeg sam zadobila tri ozbiljna preloma noge. U odmaralištu je bio doktor iz Sokobanje koji je odmah procijenio da moram u bolnicu, pa smo došli u Kotor, a zatim u Risan gdje su me ljekari primili. Sa mnom je pošla moja prijateljica iz Rume, a druga je čuvala Jovanu u odmaralištu. Od muke i nemoći sam počela da plačem u bolnici, samo razmišljajući šta će biti sa mojom ćerkom sad kada sam se povrijedila i kada mi je rečeno da će biti potrebna operacija noge, da ne bi došlo do sepse”, priča Sanja za “Blic”.
Njene suze primijetio je mlađi muškarac koji se to veče slučajno našao u istoj bolnici iz ličnih razloga.
“Od suza i brige nisam mogla ni da pričam, pa je na njegovo pitanje u čemu je problem, moja prijateljica objasnila čitavu situaciju – da sam inače sama sa ćerkom koja je bolesna, da smo iz Srbije došle na odmor… Ispričala je i da je Jovana u fondaciji “Budi human” i da brinem sa kim će ostati sad kad sam se povrijedila”, prisjeća se Sanja.
Muškarac kog su srele, Sanju je odmah počeo da uvjerava da nema potrebe da brine o bilo čemu, kao i da će učiniti sve što je u njegovoj moći da tako ostane i u narednim danima kada ju je čekala ozbiljna operacija. Dao joj je svoj broj telefona, uz molbu da ga pozove ukoliko joj bilo šta zatreba, a Sanja uznemirena od šoka, bola i brige, sve do sjutra ujutru nije ni shvatala sa kim je razgovarala.
“Šta god bude trebalo, ja sam tu”
“Riječ je o Vladimiru Jokiću, gradonačelniku Kotora, divnom i humanom mladom čovjeku! Ono što je on učinio za mene i moje dijete, ne znam da li bi iko drugi mogao i htio. Pošto je zaključak ljekara bio da prelomi zahtijevaju operaciju i da nema vremena za čekanje, bilo je potrebno da se što prije vratim u Srbiju, a gradonačelnik je već sjutra organizovao prevoz i za mene i za moju ćerku. Mene su odvezli do VMA u Beograd, a Jovanu do samog kućnog praga prijatelja u Rumi”, kaže Sanja.
Dodaje da je Jokić odmah pozvao načelnika ortopedije da se posavjetuje o najboljem načinu Sanjinog transporta u Srbiju, zatim je dogovorio da se oslobodi finansijskih troškova boravka u bolnici i sve uz riječi: “Šta god bude trebalo, ja sam tu, slobodno me pozovite. Studirao sam u Beogradu, kako vam ne bih pomogao?!”
“Osim toga, sekretarica gradonačelnika Barbara me je, takođe, i kasnije zvala da se raspita kako sam i šta još mogu da učine za mene. I dan-danas smo na vezi, interesuju se kako je prošla operacija i kako se oporavljam. Vozač Jokića je toliko bio pažljiv da me je sve vrijeme puta do Beograda pitao kako sam, da li hoću da stane… Onda me je pozvao kada je ostavio moju ćerku kod prijatelja da javi da je bezbjedno i dobro stigla… Za njih sve kao i doktora, načelnika ortopedije nemam da kažem ništa drugo osim rijči hvale”, kaže Sanja za “Blic”.
U čitavu priču joj je i samoj, kaže, još uvijek teško da povjeruje.
Od operacije koja je zahtijevala i transplantaciju sada se polako oporavlja, a podrška ovih dobrih ljudi, kaže, pokazala joj je da još uvijek postoje ljudi koji su i dalje – ljudi, kao i da empatija među ljudima nije sasvim izgubljena, a evo, iz njenog primjera se vidi da je pokazuju upravo stranci koje vidimo prvi put u životu.
“Čovjek bi očekivao da neko na takvom položaju ide unaokolo sa tjelohraniteljima… Mogao je da okrene glavu i nastavi svojim putem, ali mi je pomogao i na tome sam mu beskrajno zahvalna. Barbara me je nedavno ponovo zvala da kaže da mene i Jovanu žele da ugoste i sljedeće godine u julu tokom dječje manifestacije u gradu. Šta da vam kažem više osim toga”, zaključuje Sanja.
