PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Koliko se može objektivno suditi o događajima i akterima postavgustovske promjene u grču zgusnutih događaja koji se smjenjuju kao na industrijskoj traci?
Historičari s pravom govore o toj – za razumijevanje vremena – tako nužnoj distanci od određenog perioda kojeg želimo zahvatiti analitičkom procjenom. Tako je i sa Dritanom kojeg je splet različitih okolnosti inaogurisao u najznačajniju i najpotentniju figuru poslednjih nešto više od dvije granične i prelomne godine.
Naša osjećanja prema njemu kreću se od sjaja (oduševljenja) do očaja, kakvi su upravo i njegovi potezi: hrabri, dalekosežni, nadahnuti i revolucionarno-reformski, ali i kukavički, šarlatanski, sa zlom kompromisni i saglasni. Red nepokolebljivosti i čovječnosti pa red lažavina, prevarantstva i petljanja. I svetac i bandit, iako sam naišao kod Solovjova na divnu rečenicu, koju on doduše citira: “Čestite ljude srećemo ređe nego svece”.
Ali i Dritanova pozicija i pretenzija je teško održiva i lavirintska. Kako uskladiti u mjeri elementarnog funkcionisanja sve te oprečne i divergentne ideje, ljude, programe: NATO spoljnu politiku, srpsko-ruski tradicionalni element, Crkvu i uznapredovalo antisrpstvo, reforme i Sašu Radovića, a ne obrukati se, ne potrošiti se?
Kako demontirati i procesuirati kriminalnu hidru koja je stasavala decenijama – a formirati svoju, pod uslovom da mu najbliži saradnik, Rade Milošević, ne propjeva u zatvoru, odnosno klin se klinom izbija, da li nam to sugeriše Dritan?
Ali, u svom tom karnevalu lažavina i prevrtljivosti, u tim jezivim kadriranjima, prvo u sopstvenoj vladi a zatim i u institucijama, tom izrugivanju trodecenijskoj kontrakulturi otpora, ne čini li se već sada da je taj momak iz Ulcinja pokrenuo nekoliko ugaonih procesa koji će svojim vrijednostima i značajem nadmašiti sve što se u ovim godinama događalo, pa i te njegova karakterno-politikantska posrnuća?
Bio je najčvršći i najodlučniji upravo tamo gdje je to bilo najvažnije i najvitalnije. Ne smijemo ni pomisliti gdje bi bili danas da je 31. kolovoza pružio ruku Đukanoviću i na čeku napisao astronomsku cifru. Ne bi to bilo ništa novo, sjetimo se 2001. Posledica tog čina danas je realitet u kome je svemoćni DPS ali i Đukanovićev metaautoritet u kontinuiranom padu koji nam sa sigurnošću garantuje da je epoha straha i obožavanja otišla u nepovrat („Sveto u isti mah jeste obožavanje i izvor straha, ali svetost i jeste u toj dvosmislenosti“,Mirča Elijade).
I ono što je u tijesnoj vezi sa prvim: Srbima je vraćemo dostojanstvo egzistencije i danas više nije inkriminacija i hendikep izjasniti se kao Srbin, i tu je DriTan najzašlužniji, što organski podrazumijeva i njegov potpis na Temeljni ugovor. Iako Srbi nemaju autentične predstavnike u Vladi, mislim na Front, imamo Vlast koja nije antisrpska. Naprotiv.
S druge strane, iako je sve traljavo i haotično, učestalo padaju vlade i ne postoji stabilnost, što je opet Dritanov hir, nije li to ritam demokrarije i slobode, ta tečnost i promiskuitet ambijenta koji se mijenja kao pokretni zid na pozornici teatra? “Smrt je u tome što sve funkcioniše”, napisaće Žan Bodrijar u svom čuvenom eseju “Simbolička razmjena i smrt”.
Dakle, da li još uvijek možemo realno suditi o Dritanu, da se vratim na početnu upitanost?
