Kada bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović u svojoj knjizi “Pravila ćutanja” piše da „bez šverca cigareta država nije mogla da preživi“, to je izjava koja hladno priziva jedno od najmračnijih poglavlja novije crnogorske istorije. Ali još važnije, otkriva kako se pod izgovorom državnog opstanka izgradio sistem koji je poslužio kao platforma za lično bogaćenje, centralizaciju moći i stvaranje političko-kriminalne oligarhije, čije se posljedice osjećaju i danas.
Početkom devedesetih, pod teretom međunarodnih sankcija, Crna Gora – tada u sastavu SRJ – postaje logistički epicentar jedne od najvećih operacija šverca cigareta u Evropi. Preko njenih luka, aerodroma, planinskih prelaza i noću aktivnih glisera, cigarete su u milijardama komada ilegalno ulazile u EU tržište, prvenstveno u Italiju. Ono što je započeto kao mehanizam opstanka države, vrlo brzo prerasta u privatizovani posao pod apsolutnom kontrolom uskog kruga ljudi.
Glavni operativac u ovoj operaciji, kako tvrdi Bulatović, postaje tadašnji premijer – Milo Đukanović. Nakon što se iz posla povukao Milutin Miško Lalić, zvanično zadužen za poslove sa stranim investicijama, Đukanović preuzima sve poluge kontrole nad švercerskim kanalima. Ne samo političke, već i operativne.
Mafijaški kanali kao institucionalna infrastruktura
Bulatović navodi da su italijanski mafijaši bili ti koji su bukvalno „opsijedali crnogorsku vladu“. Iza glamura državnih posjeta i ekonomskih pregovora, odvijala se sinhronizovana operacija sa italijanskom kriminalnom hobotnicom. Svaki švercerski gliser imao je “partnera” s druge strane Jadrana. Cigarete su postale valuta opstanka – ali i krvotok političkog i ličnog bogaćenja.
„Započeo je veliki posao sa preko pedeset autorizovanih dilera. Građani su ih doživljavali kao one koji donose plate, penzije… i to je bila istina“, piše Bulatović. Međutim, prava istina je da je državni interes vrlo brzo istisnut zarad privatnog profita.
Monopol nad kriminalom – Đukanovićeva doktrina
Kada je shvatio da je posao postao preširok i da profit „curi“ na više strana, Đukanović predlaže formiranje monopola. Umjesto „anarhije“ u švercu, gdje svako zarađuje, želi da uvede sistem licenci. „Legalizovani“ šverc bio bi prepušten odabranima – onima koji plate, lojalnima. To ne bi bio samo monopol nad robom, već i nad korupcijom.
Bulatović piše da je odbio ovaj predlog, jer bi država, iako formalno organizovana, bila u još dubljoj sprezi sa mafijom. Iako to tada djeluje kao potez očuvanja principa, istovremeno priznaje da je Đukanović već tada upravljao svim operacijama i da su odluke o „partnerima“ i protoku informacija dolazile isključivo od njega.
Šema preko Kipra i Švajcarske
Kako se posao širio, gotovina nije bila dovoljna. Preko Kipra i Švajcarske otvarani su računi, na koje su stizale desetine i stotine miliona maraka. Novac se prao u ofšor zonama, a iznos se procjenjuje na više milijardi. Bulatović jasno navodi – računi Crne Gore su ostajali prazni, a oni oko Mila Đukanovića su se punili.
Operacija “tehničkog sletanja”
Možda najslikovitiji detalj koji baca svjetlo na državnu saučesništvo jeste mehanizam istovara cigareta na podgoričkom aerodromu. Prema navodima Bulatovića, avioni su prijavljivali tehnički kvar, dobijali hitnu dozvolu za slijetanje, roba se istovarala uz „nadzor“ policije, zatim bi avion napustio Crnu Goru sa čistim papirima. Ovaj cinizam administrativne zloupotrebe ogolio je sponu između službe bezbjednosti, vlasti i kriminala.
Služba državne bezbjednosti: čuvar interesa ili saučesnik?
Posebno problematičnu ulogu imala je Služba državne bezbjednosti Crne Gore. Umjesto da zaštiti ustavni poredak, ona je stavljena u funkciju logistike šverca. Po nalogu Đukanovića, formiran je tim za „kontrolu i obezbjeđivanje državnih taksi“, ali je u praksi to postao aparat za zaštitu interesa švercerskog kartela.
Ko su ti ljudi? Bulatović ne imenuje konkretne operativce, ali implicira da je kasnije postalo jasno kako je služba bila infiltrirana i u funkciji privatnog obogaćivanja.
“Mafija se ne šali”
Kada je 1996. godine upitao Đukanovića da li se šverc može obustaviti nakon ukidanja sankcija, dobio je odgovor: „Mogu da to prekinem za jedan dan.“ To je i suština – u tom trenutku posao više nije bio državni, već privatni, vođen kao biznis imperija, sa Đukanovićem na vrhu.
Ali kako Bulatović kaže: „Mafija ne toleriše prekid kolanja novca.“ To više nije bilo pitanje državne potrebe, već opstanka lične moći i bezbjednosti. I u tome se krije odgovor zašto je Crna Gora, i nakon decenija, ostala zarobljena između institucija koje formalno postoje i kriminalnih struktura koje ih suštinski kontrolišu.
Zaključak:
Iako je šverc cigareta bio “javno znana tajna”, zahvaljujući svjedočanstvima poput Bulatovićevog, vidimo i finu mrežu institucionalizovanog kriminala. Više od dvije decenije kasnije, Crna Gora se i dalje nosi sa nasljeđem toga vremena. Sudska praksa izostaje, odgovornost nikada nije utvrđena, a glavni akteri – ili i dalje odlučuju o sudbini države, ili je napustili sa zlatnim padobranima.
Za kraj, najvažnije pitanje ostaje: Ako je Milo Đukanović imao moć da “prekine šverc za jedan dan”, zašto to nije uradio ranije – i u čije je ime šverc uopšte postojao?
Portal Borba nastaviće da istražuje i razotkriva duboke veze između političke moći, bezbjednosnih službi i organizovanog kriminala, koje su oblikovale savremenu Crnu Goru.
(Autor: Istraživački tim portala Borba)
