PIŠE: Duško Kovačević
Prije nekoliko mjeseci napravio sam Fejsbuk reportažu u Danteovom paklu koji čeka svakoga ko je prinuđen da u MUP-u (“Limenci”) vadi bilo koji dokument. Satima, koji su bili kao dani, čekalo se na nogama da te udostoji nervozna birokratija iza staklenog punkta. Od dvadeset i kusur šaltera samo su tri radila a red se protezao često i do ulice pored Limenke. Nevjerovatan javašluk, ali i potcjenjivanje i ponižavanje građana. Ta moja reportaža je tada inspirisala i Televiziju Vijesti koja je par dana kasnije apostrofirala taj isti problem.
Ali, jučer sam opet bio u MUP istim poslom, vađenje nekog dokumenta, i to u špicu gužBe (što bi rekli Konavljani), oko podne, i – sasvim suprotna priča. Prilazim vratima i vidim nema reda ispred, na stepeništu, što me je na startu prenulo i začudilo. Ulazim unutra i još više iznenađenje, a pošto sam tek bio ustao iz kreveta – pomislih da nisam onako bunovan prispao na nogama pa sanjam: od dvadeset i kusur šaltera bukvalno za svakim užurbane i ekspeditivne službenice a mali redovi ljudi sa dokumentima u rukama ravnomjerno raspoređeni dok ljubazni momak sa majicom MUP CG hitro modelira situaciju, glasno obavjštava koji je šalter spreman za sledećeg klijenta, dok u samoj prostoriji struji prijatan vazduh iz odlično riješene klimatizacije. Posao sam završio za desetak minuta, opet napominjem – u samom špicu dana, i prvi put mi je bilo prijatno i lagano u čekanju za vađenje dokumenata. Dakle, potpuno drugačija atmosfera u odnosu na ranije, da li treba uputiti čestitke ili je to notorna dužnost državne administracije uvijek dobro plaćene?
Postoji u filmskoj režiji jedan postupak na koji smo često nailazili, razradio ga je veliki poljsko-francuski reditelj Kišlovski, a primjenio ga je i Živko Nikolić u “Beštijama”. Posle tragičnog i nakaradnog razvoja životne situacije aktera priče, film se završava fikcijom u kojoj se u nekoliko scena prikazuje kako bi sve izgledalo da je krenulo idealanom i srećnom sudbinom. Eto, na to me podsjetilo jučera’nje iskustvo u MUP-u.
