Kao i obično uoči slava ili većeg pravoslavnog praznika, Srbi u Velikoj Britaniji i uoči Božića u većem broju prijavljuju – bolovanje. Budući da na Ostrvu nisu priznati kao nacionalna manjina, nemaju prava na slobodne dane za svoje praznike, pa se dovijaju na različite načine.

Bolovanje je „sigurica”, a često se na isti način i djeca „izvlače” iz škole. Mada, ljudi su spremni i da plate 75 funti po djetetu za dan neopravdanog izostanka, prenosi nam svoja londonska iskustva Dragana Tomašević, direktorka Fondacije za sećanje na Jasenovac i Holokaust (JHMF).

U Englesku je stigla 2003. godine. „S obzirom na to da je Bosna u to vrijeme asocirala na Bin Ladena, ja sam uvijek govorila da sam iz Srbije, iz grada Banjaluke, jer mi je tako bilo lakše da objasnim državu u državi – Republiku Srpsku. Sa drugim Srbima sam se povezivala preko crkve, za vrijeme velikih praznika kao što je Božić, i preko supruga Zorana, koji je došao u Veliku Britaniju znatno prije mene”, govori Dragana za „Politiku”.

S našom dijasporom je intenzivnije počela da se druži ipak tek kada je dobila Filipa (10) i Maksima (9) i kada je odlučila da, bar privremeno, napusti unosni posao strateškog konsultanta da bi bila uz decu i odgajala ih, koliko može, na naš način. I da bi dječaci odrastali u sredini u kojoj se govori uglavnom srpski jezik. Tako je imala i više potrebe, ali i vremena za druženje sa Srbima iz raznih krajeva Londona.

Glavna tačka povezivanja sa njima uvijek je bila crkva Svetog Save u Londonu. Tu se Srbi okupljaju i pred ovaj Božić, a najaktivniji među njima angažovani su na pripremanju badnjaka za sve one koji dođu u crkvu. Dragana kaže da ih svake godine pripreme čak 2.000–3.000 – i sve se to razdijeli.

„Božić svi slavimo otkako smo došli u Veliku Britaniju. To se nikada nije prekidalo, čak ni u vrijeme pandemije korone. U Velikoj Britaniji 6. i 7. januar su sasvim obični dani u državnom kalendaru, tako da nam jako fali ona kolektivna atmosfera na javnim mjestima. Ni na poslednjem popisu nismo uspjeli da dobijemo status manjine, što bi nam olakšalo proslavljanje Božića, Srpske nove godine, Uskrsa i slava, jer bismo dobijali za ove datume slobodne dane na poslu, a djeca u školi. Ovako, obilježavanje ovih praznika ne protekne u onoj pravoj, prazničnoj, radosnoj i opuštenoj atmosferi, kao što bi proteklo u Srbiji, Srpskoj ili Crnoj Gori, sa dosta neradnih dana”, priča nam Dragana.

Svim zaposlenima u Ujedinjenom Kraljevstvu je dozvoljeno dva dana praznovanja, pored redovnih praznika, dodaje ona, ali za našu dijasporu ni to nije dovoljno. Srbi koji imaju sopstveni posao, naravno, mogu lakše da se organizuju ali drugi moraju da uzimaju neplaćene dane ili dane od odmora ako su stalno zaposleni.

„Najnezgodnija stvar je uzimati djecu iz škole. U Britaniji pohađanje škole ne smije pasti ispod 95 odsto. S obzirom na to da naši praznici nisu priznati kao nacionalni neradni dani, uzeti djecu iz škole pod autorizovanim izostankom (opravdano) je teško. Za svaki neautorizovani izostanak lokalna opština može da kazni roditelja 75 funti po danu po djetetu”, ističe Dragana.

Objašnjava da, obično, anglikanske crkvene škole dozvoljavaju jedan dan izostanka (na sam Božić), ali postoje i one koje apsolutno ne dozvoljavaju izostanke za vjerska obilježavanja, pa tako roditelji pribjegavaju staroj dobroj „karti” dijareje ili povraćanja. „Veoma je bitno da znate kad iskorišćavate dijareju, a kad povraćanje kao izgovor ”, kaže kroz smijeh, jer se u prvom slučaju dobijaju dva, a u drugom – tri opravdana dana.

Šarolika srpska dijaspora u Velikoj Britaniji sastoji se ne samo od ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije nego i od druge, pa i treće generacije, koje se rađaju na prostoru Velike Britanije.

„Mi smo ovdje kao jedna supa u koju ste nabacali sve živo što imate u frižideru i stavili u pretis-lonac – kapitalističko Ujedinjeno Kraljevstvo, u kojem je život stresan, napet i brz. I u tom ’loncu’ možemo da upoznamo sve one dijalekte, običaje i ljude koje možda nikada ne bismo upoznali ili čuli za njih da smo ostali tamo gdje smo rođeni. Tako upoznajemo i različite običaje drugih srpskih krajeva vezane za obilježavanje Božića, slava, daća…”, prenosi nam Dragana.

Iako se, kaže, trude da što autentičnije obeleže naše praznike, sve je to prilično stresno organizovati. Ali i veoma emotivno. „Miješaju se osjećaji radosti i nostalgije za našim narodom, za kolektivnom atmosferom. Moj dom je London, ali moje srce je u Banjaluci. Taj osjećaj jedinstva, praznične atmosfere, može se naći samo među sopstvenim narodom. I baš zbog ferija koje u Engleskoj ne obuhvataju naš Božić, naša djeca do sada nisu imala prilike da to dožive. I ja osjećam da, ma koliko se mi kao roditelji trudili da imitiramo ono u čemu smo porasli, nije to – to”, setna je Dragana Tomašević.

Ipak, kaže ona, mladi Srbi rođeni u Velikoj Britaniji doživljavaju ovakve praznike kao nešto posebno, nešto što je samo njihovo.

„Rastko” povezuje mlade naraštaje

Crkva Svetog Save u Londonu je u novembru obilježila 70 godina postojanja, a crkvena škola, u koju sada idu i Draganina deca, „napunila” je 60 godina. „Imamo aktivan crkveni hor, koji vodi Zorka, a škola folklora u 2023. obilježava 40 godina postojanja”, kaže Dragana i ističe da se mladi Srbi najviše zahvaljujući nedeljnoj školi i folklornom ansamblu „Rastko” (u kojem je trenutno aktivno 120 njih od sedam do 35 godina) povezuju, drže zajedno i u višemilionskoj metropoli paze jedni na druge.

(Politika)