Dječak ubica iz Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” počeo je da pokazuje promjene u ponašanju i komunikaciji. Fazu u kojoj je bio miran, gotovo ravnodušan, od prije nekoliko dana zamjenili su prvi znakovi nervoze i sve učestalija pitanja kada će biti pušten da izađe na slobodu – što inače nije u planu.
Dječak ubica sebe posmatra kao normalnu osobu i o sebi govori na taj način. Istovremeno i dalje ne pokazuje kajanje zbog svirepog masovnog ubistva, ili bilo kakvu emociju prema ubijenim drugarima ili svojoj porodici, koju je takođe doveo u jezivu situaciju, posebno mlađu sestru, ni krivu ni dužnu – kaže izvor blizak istrazi.
Izvor dalje objašnjava da dječak ubica iskazuje niz promjena u ponašanju.
“Burno reaguje na male, gotovo beznačajne povode, ili čak i bez povoda. Iskazuje nervozu i riječima i pokretima, sve češće zapitkuje i zahteva. Ali uvijek se sve vrti oko njega i sva pitanja koja postavlja vezana su isključivo za njega i njegov komfor. Ljudi iz spoljnog svijeta ga ne zanimaju! Njegova nervoza nije povezana sa bilo kakvim kajanjem zbog masovnog ubistva. Njega zanima samo on sam“.
“Dječak ubica, koji je poslije masovnog ubistva 3. maja smješten na Kliniku za neurologiju i psihijatriju za djecu i omladinu u Beogradu, u prvi mah je bio smiren i hladnokrvan. Provodio je vrijeme u svojoj sobi, odmarao. Sada je, međutim, opuštenost i leškarenje zamjenio šetanjem po sobi i dijelu ustanove u koju je smješten“.
“Da li danas izlazim?”
U proteklom periodu bi možda jednom dnevno upitao “da li danas izlazim”, a sada je mnogo nestrpljiviji i to pitanje postavlja i nekoliko puta dnevno. Često insistira na odgovoru zašto je u ustanovi kada je s njim “sve u redu” i zašto je zatvoren “kad je normalan”. Izvor blizak istrazi ističe da je u svemu tome uvijek upadljivo da dječak ubica brine isključivo o sebi.
“On ne pokazuje empatiju i brigu prema roditeljima i porodici, osim ako to nema direktne veze s njegovim komforom. Na primjer, kada pita kada će njegova porodica nešto da preduzme (oko njegovog oslobađanja). Očigledno nije planirao ovakav ishod, da će biti u ustanovi, već da će odmah na slobodu (jer je u trenutku ubistava imao manje od 14 godina i prema srpskim zakonima ne može biti krivično odgovoran za počinjeni zločin, bez obzira na broj žrtava i iskazanu svirepost“.
Iz faze u kojoj je umislio da je ispunio ciljeve prešao u fazu suočavanja
Izvor ima utisak da je dječak ubica poslije faze u kojoj je umislio da je ispunio svoje ciljeve prešao u fazu suočavanja sa realnošću.
U ovom trenutku teško je procijeniti u kom pravcu će se kretati ponašanje dječaka ubice, da li će nervoza kulminirati ili će se isprazniti kroz šetnje i propitkivanja.
“Kod njega je već ustanovljeno da postoji opasnost od ponavljanja istog, sličnog ili još svirepijeg djela“, kaže sagovornik Blica.
Izostanak važne komponente ličnosti – superega
Na osnovu dosadašnjih informacija, kako se već pisalo, stručnjaci čvrsto vjeruju da dječak ubica iz nekog razloga nema formiranu važnu komponentu ličnosti, takozvani superego.
Prema teoriji Sigmunda Frojda, začetnika psihoanalize, superego je etička komponenta nečije ličnosti koja dotičnoj osobi daje moralne standarde na osnovu kojih se ponaša.
Superego se razvija mahom tokom prvih pet godina života djeteta, kao reakcija na roditeljske kazne ili odobravanja. Dijete pritom upija moralne standarde svojih roditelja, tradicije porodice i društva u kojem odrasta i u njemu se formira superego, kojim kontroliše agresiju i druge društveno nepoželjne impulse.
Kada dijete ima pravilno razvijen superego, ono oseća krivicu ili anksioznost prilikom kršenja etičkih standarda postavljenih od svog superega i ima potrebu da se iskupi za učinjene greške.
Kod dječaka ubice ništa od toga ne postoji. Ne osjeća krivicu i, štaviše, željno iščekuje trenutak kada će biti pušten sa klinike, a umislio je da to treba da se dogodi svakog trenutka. Ne dobija ni sedative jer je potpuno smiren. Nisu mu potrebni!
