Piše lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović
“Razumijem da se radi o poruci sporoj briselskoj birokratiji i ‘umirovljenim’ politikama vodećih evropskih zemalja, ali zapaljivo gorivo se ne rasipa unaprijed tamo gdje bi moglo biti požara, ili gdje ih po pravilu biva.”
Predsjednik Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović osvrnuo se na nedavnu izjavu premijera Dritana Abazovića da bi se za koju godinu, ne posveti li nam se Evropa na pravi način, u našem regionu mogao dogoditi ukrajinski scenario, kazavši da se radi o jednoj od “opasnijih” izjava novog predsjednika Vlade.
Ističe da za takve tvrdnje, sa zvaničnog, državnog nivoa, treba imati neoborive dokaze, jer se u protivnom radi o nedopustivom plašenju stanovništva, koje je “i tako dovoljno zbunjeno i uplašeno”.
“Razumijem da se radi o poruci sporoj briselskoj birokratiji i ‘umirovljenim’ politikama vodećih evropskih zemalja, ali zapaljivo gorivo se ne rasipa unaprijed tamo gdje bi moglo biti požara, ili gdje ih po pravilu biva.”
“Prvo je upitno koliko svi zajedno ikada možemo da se dogovorimo šta je to “ukrajinski scenario”.”
“Prihvatanje jeftinih obrazaca možda i može da zadovolji PR službu NATO, ali ne oduševljava ogroman broj Evropljana čije gunđanje ubrzo može postati artikulisani javni protest velikih razmjera. Da ne pominjemo ostatak svijeta koji je, najblaže rečeno javno neutralan i gleda svoja posla ni najmanje ne navijajući za spoljnopolitičke prioritete i namjere Bijele kuće.”
“Drugo, “ukrajinski scenario” na Balkanu treba da pretpostavi silu sličnu Rusiji i ukrajinski poligon u susjedstvu “na kojemu bi dodatno valjalo provjeriti i zube i orahe najvećih političkih igrača svijeta”.”
“Ništa od toga nemamo, Bogu hvala, u ovom trenutku na pozornici. Sve regionalne politike su uglavnom zavisne od zapadnih centara moći, sve vlade sijamski liče na ‘tvoritelje’ i ‘darodavce’, a koškanja liče na negdašnja psovačka vježbanja preko plota pobijenog na sred zajedničkog imanja. Očigledno je, svakom mislećem, da je jugoslovensko stratište iz devedesetih bilo uvod u ovo potonje, a ne obrnuto. Suštinski, od 2014. do danas nije prestajao rat na ‘istočnom frontu’, a danas imamo njegov eskalirani i brutalni krešendo. Nažalost, na njegov tok i trajanje niko iz našeg regiona ne može uticati, a da stvar bude gora, Evropa može koliko i mi – gotovo ništa. Licemjerje je na vrhuncu kao i stradanje.”
Kada je trebalo i kada se moglo niko nije uradio ništa.
“Da su SAD i EU uložile u ukrajinsku demokratiju, koliko poslednjih mjeseci ulažu u naoružavanje, Ukrajina bi bila srećna zemlja. Nego, u bespomoćnosti, dužni smo da primijetimo kako je naša domaća scena, opet, licemjerno prilagođena opštem licemjerju. Kad nema ništa smisleno da se kaže rikne se protiv protiv Putina ili u korist Zelenskog. Ukrajina je postala plašt za pokrivanje vlastitog stida, a prati se kolotečina “pocijepanog svijeta” kreirana davno prije. Do juče bi mišljenje jednog Henrija Kisindžera, ‘patrijarha svjetske diplomatije’ bilo domaće štivo za prepričavanje, ali danas je tek dementirano trućanje jednog izlapjelog stogogišnjaka. Rat će se, međutim, kako god, okončati pregovorima koji su, da nije bilo militarizovanih spoljnih politika, morali početi i mnogo prije izbijanja sukoba.”
Crna Gora davno izgubila suverenitet.
“A kod nas, onako kako je skrojena nova vlada, protektorski i po svaku cijenu, tako se sada vodi i državna politika. Đukanović se razletio osjetivši priliku da bi mu sve moglo biti oprošteno, samo da ova opšta nesreća potraje. Ipak, u međuvremenu, ‘stasala’ je generacija onih koji uklizavaju i bolje od njega, pa je u šesnaestercu više klizalište nego igralište. Ali da se razumijemo, nije gotovo ni za zamjeriti svima koji to rade. Crna Gora je davno izgubila suverenitet, i to onaj presudni i neophodni za nešto kičmeniju politiku – ekonomsku suverenost, ako smo je ikad i imali. Mi odavno živimo između rokova dospijeća i ogromnih kreditnih zaduženja, između dvije turističke sezone kada se naglašenije srbovanje ili panslavenstvo prašta, a komitarenje protjeruje i ostavlja za period ‘mrtve sezone’.”
Da li će se nam se Evropa “konačno posvetiti”?
“Hoće li uslišiti vapaj premijera Abazovića koji stupa na spoljno-političku scenu sa tom, dobro poznatom, Đukanovićevom mantrom? Hoće, izvjesno! Hoće i to onda kada se zapravo dogovore šta je Evropa i ko je njen prvi, a ko drugi red? Samo, čini se, da Evropa nikada više neće biti ono što su željeli najveći Evropljani, nego ono što će joj ostati kao jedina mogućnost. Evropa, tako, nije više u vizionarskim planovima nego u ‘preostalom’, šta god to bilo. Ubrzo ćemo svjedočiti i ozbiljan klinč između Đukanovića i Abazovića oko toga ko će prvi posjetiti Zelenskog. Dritan je u prednosti jer Đukanoviću se ne putuje tako blizu ruskog dvorišta – ostao im je nešto dužan. Možda se sve riješi online ili direktnim uključenjem na sjednicu Parlamenta, a možda ih obojicu preduhitri Ranko Krivokapić? Vidjećemo.”
Kad se to dogodi, “onda smo i blizu razrješenja”.
“Koga smo mi tješili taj je gubio – morao bi to znati i Volodimir. I tako će, upravo on, na kraju biti krivac za sve. Pusti će ga niz Dnjepar jer je postao nepodnošljivo naredbodavan. Usput, daće mu Nobelovu nagradu za mir ili za oblast istraživanja u svijetu medicine, svejedno.”
