PIŠE: Duško KOVAČEVIĆ
Da nismo malo pretjerali, sa ovom orkestriranom hajkom na gradonačelnika Kovačevića, i mi na socijalnim mrežama i tužilaštvo koje je po brzinskom postupku krenulo u kvalifikaciju “djela”? Čini mi se da smo toliko opčinjeni i fascinirani politikom i idelogijom da često zaboravljamo i na ono ljudsko, antropološko, čak i motoričko, refleksno. Šta hoću da kažem?
Igranje rukama, pogotovo prstima je najstariji prazni ritual čovjeka kao bića. To je naročito prisutno kada govorimo u učionici ili pred masom na tribini, kada smo bilo gdje dužni stajati mirno, od sahrana do intoniranja himne, kada se ta prinuđena mirnoća i ukočenost kompezuje ili nadomješta u rukama i prstima. Ljudi prave razne pokrete prstima, jedne savijaju a druge pružaju… igraju se sa kaišem na satu, sa narukvicom… najčešće nesvjesno i iz stečene navike.
Nisam siguran da je Kovačević svjesno i namjerno izvukao srednji prst kao čin omalovažavanja himne. Baš nisam. Osudismo momka suženom logikom, prerano i bez šireg uvida i razmatranja. Kao nekada u Sovjetskom Savezu.
S druge strane – kamere su zlo, pogotovo kada isječete detalj iz toka snimka. To vam je potpuno ista stvar kao sa onom čuvenom rečenicom kardinala Rišeljea o tekstu i vješalima: izvući ću iz bilo kojeg snimka scenu koja će vas poslati na vješala. Imajmo to u vidu. Kao da opsesivno mrzimo momka, pa smo samo čekali neki znak, bio on prazan i trivijalan, pa da se ostrvimo na njega.
