Odnosi između Crne Gore i Rusije danas se posmatraju u svjetlu šireg geopolitičkog konteksta obilježenog naglim i neočekivanim obrtima na svjetskoj sceni. Najnoviji primjer stiže iz Enkoridža sa Aljaske, gdje je ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je od početka rata u Ukrajini bio gotovo potpuno izolovan od strane Zapada, posjetio ni manje ni više nego Sjedinjene Američke Države i bio dočekan aplauzom tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trampa.
Taj čin pokazuje da međunarodni odnosi, ma koliko izgledali kruti i zakočeni, ipak ostavljaju prostor za promjene i preokrete, pa se s tim u vezi može očekivati i da će politika Evropske unije prema Moskvi dugoročno biti podložna prilagođavanjima.
Crna Gora će, bez obzira na takve globalne promjene, ostati čvrsto vezana za spoljnu politiku Evropske unije i NATO-a. Unutrašnje političke turbulencije i povremeni populistički tonovi ne mogu promijeniti strateški pravac države. Iako u javnosti postoje tradicionalne simpatije prema Moskvi, dosadašnja praksa pokazuje da institucionalni kurs ostaje nesumnjivo prozapadni i da Podgorica gotovo bez izuzetka usklađuje svoje poteze sa Briselom i Vašingtonom.
Nakon ruske agresije na Ukrajinu Crna Gora se dosljedno pridružila evropskim sankcijama, a ekonomski efekti odmah bili vidljivi jer država nije strateški zavisna od ruskih energenata niti od obimnih trgovinskih veza koje bi mogle da ugroze njenu privredu. Turizam, u kojem su ruski posjetioci nekada činili važan segment prihoda, najviše je osjetio ovaj udar i nisu uspjeli svi pokušaji oslanjanja na druga tržišta.
Očekuje se da će i aktuelna i buduće vlade nastaviti da slijede evropsku liniju, kako u pogledu sankcija, tako i u pogledu diplomatskih inicijativa.
Crna Gora je tokom posljednje decenije dosljedno pratila spoljnu politiku Evropske unije i NATO-a, čak i onda kada je to značilo visoku ekonomsku cijenu. Sankcije Rusiji uvedene nakon invazije na Ukrajinu usklađene su bez zadrške, ali posljedice tih mjera nisu ostale samo na nivou diplomatskih poruka — one se osjećaju u gotovo svakom segmentu crnogorske privrede.
Prema procjenama ekonomskih analitičara, ukupan gubitak od sankcija prelazi 250 miliona eura. Vinska industrija, nekada oslonjena na stabilno rusko tržište, izgubila je više od 27 miliona eura. Turizam je doživio još veći udar — ukidanje direktnih avio-linija i pad dolazaka ruskih turista za preko 80 odsto doveli su do gubitka od najmanje 35 miliona eura godišnje, što za tri godine iznosi više od 100 miliona. Strane investicije, među kojima su ruske imale značajan udio, usporile su ili potpuno zamrznute, dok se vrijednost obustavljenih projekata procjenjuje na oko 44 miliona eura.
Dok se Podgorica ponosila time što „stoji rame uz rame sa saveznicima“, građani i privrednici suočavali su se s realnim posljedicama te politike. Postavlja se pitanje da li je iko ozbiljno procijenio cijenu takve odluke ili tražio od Brisela i partnera u NATO-u kompenzacije za pretrpljene gubitke. Ostaje nejasno i da li će država preduzeti konkretne korake kako bi nadoknadila štetu ili će se i dalje zadovoljavati političkim pohvalama, dok privreda nosi teret bez ikakve podrške.
Ako Crna Gora želi da ostane vjerodostojan saveznik, moraće da pokaže da umije i da zaštiti sopstvene interese. Odluke o sankcijama možda jesu politički ispravne, ali one ne smiju da ostanu bez jasnog plana kako će se ublažiti njihovi efekti. Bez takvog plana, prozapadni kurs zemlje plaćaće se gubicima koje više neće biti moguće nadoknaditi samo turističkim sezonama i dobrim namjerama.
