Dok domaća privreda i dalje kuburi s produktivnošću, izvozom i radnim standardima, strani kapital, naročito onaj koji dolazi iz Rusije, Ukrajine i Turske, postao je glavna arterija kroz koju teče novac u crnogorski budžet, iako se ne radi o ogromnim projektima ili megainvesticijama koje priželjkujemo.
U tom kontekstu, odnos prema investitorima – bilo onima koji već žive i posluju u Crnoj Gori, bilo onima koji dolaze sa ambicioznim projektima poput Mohameda Alabara – pokazuje zrelost državne politike. Hoće li Crna Gora znati da izgradi model razvoja u kojem će kapital dolaziti po jasnim pravilima, ali bez političke stigmatizacije? Ili ćemo i dalje ignorisati činjenicu da bez stranaca više ne možemo računati na ozbiljan javni servis, stabilan budžet ili pristojan rast?
Procjena je da je početkom 2024. godine preko 96.000 stranaca imalo privremeni ili stalni boravak u Crnoj Gori. Među njima, više od 26.000 su ruski državljani, a oko 9.700 su Ukrajinci, od kojih je većina pod režimom privremene zaštite zbog rata. Kada se tome doda više od 9.000 Turaka, slika postaje jasna: Crna Gora već sada funkcioniše kao višenacionalni rezidentni prostor.
Međutim, najvažniji pokazatelj nije demografski, već fiskalni. Prema procjenama iz 2023. godine, samo je potrošnja ruskih i ukrajinskih građana donijela više od 163 miliona eura kroz PDV. A to je samo vidljivi dio. Porezi na nekretnine, takse, doprinosi, komunalne obaveze, usluge, prevoz i osiguranja dodatno uvećavaju ukupni fiskalni doprinos za više desetina miliona eura.
U mnogim crnogorskim gradovima razvile su se mikroekonomije koje zavise od njihove potrošnje. Samo u Budvi, Podgorici, Tivtu i Baru nastao je čitav sloj tržišta – restorani, škole, ordinacije, advokatske kancelarije, računovodstva, IT servisi – koji zavisi od stranaca. Štaviše, neki sektori bi praktično prestali da funkcionišu kada bi oni otišli.
“Moramo biti svjesni da stranci ne uzrokuju naše probleme, oni dolaze u biznis ambijent koji mi kreiramo i bore se sa barijerama koje mi postavljamo”, izjavio je nedavno za “Dan” finansijski savjetnik Stevan Gajević.
Njegova ocjena je izuzetno važna jer razbija mit o “krivici stranaca” za rast cijena, gužve u školama i stambenu krizu. Gajević jasno razdvaja činjenice od osjećaja. Njegova tvrdnja da na porezima i taksama ne piše ko ih je platio poziva na novu paradigmu u kojoj investitor nije ni stranac, ni domaći, već partner ili ne-partner u razvoju.
Rusi i Ukrajinci najviše ulažu u sektore sa najvećim fiskalnim efektom: nekretnine, turizam, ugostiteljstvo, usluge i IT. Investicioni priliv iz Rusije u 2024. iznosio je 100,2 miliona eura, iz Srbije 118,2 miliona, a iz Turske 99,6 miliona. Od ukupnih 889,8 miliona eura stranih direktnih investicija, više od 455 miliona otišlo je u nekretnine.
Prema jednostavnoj računici, 40.000 porodica sa privremenim boravkom troši mjesečno minimalno 1.000 eura. To znači godišnju potrošnju od 480 do 500 miliona eura. Samo po osnovu PDV-a, država prihoduje preko 100 miliona godišnje. Ako se dodaju doprinosi, porezi, takse i ostale dažbine – ukupan doprinos stranaca budžetu Crne Gore prelazi 12 odsto ukupnih godišnjih prihoda.
“Nemamo infrastrukturu, škole su nam postale tijesne… Cijene u prodavnicama, a posebno cijene nekretnina, lete u nebo. Sada to gledamo kao negativan efekat, umjesto da ovo punjenje budžeta iskoristimo “, kazao je za “Dan” ekonomski analitičar Davor Dokić.
Crna Gora se nalazi na važnom raskršću kada je u pitanju model privrednog i urbanog razvoja. Nakon godina inercije, na scenu stupaju krupni investitori – poput Mohameda Alabara – čije ambicije mogu biti ključ za pokretanje značajnih projekata, ali samo ako se njihova realizacija odvija uz puno poštovanje javnog interesa. Pojava Alabara u Crnoj Gori u stvari je test ozbiljnosti naše države kada su strani investitori u pitanju. Problem, međutim, nije u samom investitoru, već u tome kako ga je Vlada uvela u sistem i na koji način želi da realizuje dogovore – prećutno, brzopleto i iza leđa građana.
Saradnja sa ozbiljnim investitorom zahtijeva ozbiljnu institucionalnu pripremu. Umjesto toga, Vlada je do sada nastupala kao da se radi o vanrednom projektu koji treba na silu ubrzati, ignorišući potrebu da se u proces uključe lokalne samouprave, stručna javnost i građani. Umjesto otvorenog dijaloga i jasnog predstavljanja šta je predmet investicije, građanima se isporučuju šture i opšte informacije, bez ijednog detalja šta će se graditi i gdje će se graditi, pod kojim uslovima, ko finansira, ko kontroliše, a ko profitira.
Takva praksa je neozbiljna i potencijalno štetna. Umjesto da bude most između kapitala i javnog interesa, Vlada se pozicionirala kao agent jedne investicije – bez konsultacija, bez javne rasprave, bez dokumentacije dostupne javnosti. Upravo zbog toga ne treba da čudi podozrivost dijela javnosti, jer nema šta da procjenjuje osim glasina i poluzvaničnih tumačenja. Krivica nije na opštinama, niti na građanima, već na Vladi, koja nije objasnila ni osnovne elemente projekta.
Alabar ne može biti ni spasitelj ni prijetnja – on je partner. Ali samo ako zna šta partnerstvo znači: otvorenost, dogovor i zaštitu javnog interesa. A to prva mora znati i dokazati Vlada.
Dok se zvaničnici Crne Gore hvale rekordnim brojem stranih državljana sa privremenim ili stalnim boravkom, kao i rastom broja firmi u stranom vlasništvu, istina je da država gotovo ništa sistemski nije učinila da tim ljudima zaista olakša poslovanje i integraciju u društvo. Iako u budžet redovno unose desetine miliona eura kroz poreze, takse i potrošnju, strani državljani se u praksi svakodnevno suočavaju sa preprekama koje ih tjeraju da svoje poslovne aktivnosti premještaju u druge, administrativno efikasnije države regiona.
Umjesto da prepozna potencijal hiljada preduzetnika, stručnjaka i investitora koji su došli u Crnu Goru da ovdje žive i rade, institucije im nameću lavirinte komplikovane administracije. Za registraciju firme, produženje boravka, dobijanje radne dozvole ili pristupanje osnovnim javnim servisima potrebno je proći kroz lavirint nepovezanih institucija, nepreciznih tumačenja zakona i često proizvoljnih odluka službenika.
Posebno otežavajući faktor svakako je nedostatak digitalizacije. Dok u državama kao što su Srbija, Hrvatska ili Sjeverna Makedonija postoje onlajn portali kroz koje se većina administrativnih postupaka može završiti u roku od nekoliko dana, u Crnoj Gori je i dalje uobičajeno nošenje dokumenata “od šaltera do šaltera”, pečatiranje, prevođenje na papiru i čekanje po nekoliko nedjelja na najobičnija rješenja.
Namjesto da šalje poruku stabilnosti i sigurnosti kapitala, Crna Gora je u posljednje dvije godine poslala seriju alarmantnih signala koji stranim investitorima ukazuju da ovdje ne mogu biti sigurni. Jedan od najkontroverznijih poteza bilo je donošenje zakona kojim je zamrznuta imovina pojedinih ruskih državljana, što je kod mnogih stranih investitora, ne samo iz Rusije, izazvalo bojazan da bi slična sudbina mogla zadesiti i njih ukoliko se politička situacija promijeni.
U razgovorima s advokatima i knjigovođama koji rade sa stranim državljanima potvrđuje se tendencija da firme koje su postojale u Crnoj Gori “samo formalno” – radi boravka – sada prestaju da postoje ili se sele u zemlje regiona gdje je ambijent povoljniji.
Umjesto da im postavljamo barijere, vrijeme je da ih prihvatimo kao ono što jesu: najveći investitori, poreski obveznici i nosioci razvoja. Ako je razvoj cilj, onda se politika prema stranim investitorima mora voditi razumom, a ne strahom.
Saradnja sa velikima traži metodičnost
Saradnja sa investitorom kao što je Mohamed Alabar traži metodičnost, a ne žurbu. Treba detaljno i javno razmotriti svaku parcelu, svaku urbanističku jedinicu, svaku finansijsku obavezu države i svakog partnera. Vlada je dužna da objavi kompletnu dokumentaciju i objasni građanima sve aspekte dogovora, pa i one najsitnije: od spratnosti objekata, dinamike izgradnje, do rasporeda infrastrukture i načina finansiranja. To nije samo zakonska obaveza, već i etička dužnost prema svim građanima Crne Gore.
Umjesto da vodi proces, Vlada ga je pretvorila u eksperiment baziran na poluinformacijama. Time se podriva kredibilitet same investicije, a Crna Gora se percipira kao zemlja u kojoj nema jasnih pravila igre. Upravo zato, ako ova investicija treba da uspije – i ekonomski i društveno – neophodno je da se proces vrati u institucionalne okvire, a građani tretiraju kao nosioci, a ne posmatrači razvoja.
Nedostatak pravne sigurnosti
Nedostatak pravne sigurnosti, sporost sudova, neusklađenost propisa i česta izmjena zakona bez prelaznih perioda dodatno obeshrabruju one koji bi željeli da dugoročno ulažu.
Kao direktna posljedica svega navedenog, veliki broj stranih državljana koji su posljednjih godina registrovali kompanije u Crnoj Gori – posebno građana Rusije, Ukrajine i Turske – u posljednjih šest mjeseci počeo je da prebacuje poslovanje u druge države regiona. Srbija, kao najveća ekonomija Zapadnog Balkana, nudi konkretne olakšice za registraciju kompanija, kao i povoljniji režim dobijanja dozvola boravka. Sjeverna Makedonija, iako manje atraktivna, nudi niže troškove i efikasniju administraciju. Čak i Albanija, sa liberalizovanim tržištem i podsticajima za IT sektor, postaje sve češći izbor stranih državaljana koji napuštaju Crnu Goru.
